"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth."
Thomas Henry Huxley


A da malo objasnim...

Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.


Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:

semiramidin.vrt@gmail.com


Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)

© Semiramidini vrtovi
2008. - 2013.


Linkovlje:

Annabelle
Annabelle's kitchen
Barba
Bookeraj
Defton
Leeloo
Luki
Elle Woods
Kinky
Medo
Modesti
Neverin
Otok
Photofairy
Sadako's apprentice
Windfuckersister
ZlicaOdOpaka


biologija.com.hr
blog.hr


moja sestra
Annabelle
Annabelle's kitchen
Arhitektica u usponu
Danas kuhamo
Ekstrasolarni planet
Mersault gone worse
MiG
Neko-chan
Photofairy
Rozza
Tihavoda
Twolostsouls
Wallawall



"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog."
George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog

subota, 28.02.2009.

Proljeće, šuma, Oscar Bili smo u šumi, pesonja i ja. Pa sad stavljam malo slikica, jer je stvarno bilo prekrasno, proljeće dolazi. Pesonja je naravno odmah morao u potočić Mali šafran Ajde idemo, šta se čeka? Bršljan Sav sam mokar, a okupat ću i vlasnicu svoju uskoro Prvi listići bazge Usamljeni šafran Zašto me gnjavite? Gledam nešto Sunce i potočić Naravno da smo glasnici proljeća kad smo tako prekrasni Potočić A evo i mene A jel' vidite nas? Netko je upao u blato Još malo šume Puno šafrana I idemo doma (moja ulica)

Maline Jedem smrznute maline. Obožavam ih. Inače ih izmiksam sa smrznutim jagodama i bananama te dodam nekakvu tekućinu (sok nekakav, jagoda, brusnica, naranča ili nešto slično, nije bitno) i napravim smootie. Sad mi se nije dalo. Baš mi pašu ovako smrznute, dok mi se polako zagrijavaju u ustima i onda se otope do kraja i lijepo lagano skliznu niz grlo. Naravno, nije isti doživljaj kao kad su svježe maline, ali osvježavajuće je. Sjećam se kad sam bila mala, brala sam maline ili bolje rečeno krala maline, od susjede. Baš su mi bile fine i onda bih gurnula ruku kroz ogradu i ubrala koju mrvicu tog voća koje mi je toliko fino. I nevjerojatno, uvijek bi naletjela na nekog smrdljivog martina. Izgleda da i oni vole maline kao i ja. I taj njihov miris koji se osjeti, uopće mi nije smrdljiv. I danas kada me neki smrdljivac mali posjeti, kada osjetim njegov miris, uvijek se sjetim tih malina. Nevjerojatno je kako mirisi mogu biti okidači za pojedine uspomene. Isto je i sa glazbom. Barem kod mene. Kad čujem neku pjesmu od RHCP – a sa CD-a Californication, uvijek se sjetim slomljene noge, jer tada je taj CD žario i palio mojim discmanom. Ali zato mi je serija Californication super. I ne priziva nikakva sjećanja. Možda bude jednog dana. I pišem gluposti sad. Da znam, svjesna sam toga. Čekam Zvjezdane staze. Ali imam sreće, počinju za 10 minuta, nije kao inače. Danas su stvarno puno ranije. Imam sreće. Maline. Već ih se pola odmrznulo. Sad su sličnije svježima. Samo što je sad sve sticky. A sad odlazim, dok mi tipkovnica ne postane crvena od ljepljivih prstiju. Ne mogu ih prestat jest. Ovisna sam, priznajem. Ajme koliko gluposti... odlazim... update: Na kraju nije bilo ništa od Zvjezdanih staza. Prije nego ću ugasit komp, javila sam se frendici na chatu. Prvo me nije doživljavala, a onda kad je skužila pozvala me na čaj. Rekoh, bit će još Zvjezdanih staza, a i tako bi mi poslije njih bilo dosadno, jer sam popodne spavala, pa ne bi zaspala. Na kraju smo igrali pictonary. prvi put sam to igrala i stvarno je bilo zabavno. Pozvala je ona još svog dragog, koji živi samo ulicu dalje i frenda - susjeda, koji živi samo dvije kuće dalje od mene. Igrali smo dečki protiv cura, i iako smo u početku bile dosta u zaostatku, dok se nismo skužile, na kraju smo preuzele uvjerljivo vodstvo. Međutim, njima se osmijehnula sreća i na kraju su oni pobijedili. Al nema veze, ipak mi je bio prvi put, al zato ćemo idući put rasturit. I da, došla sam doma u 4 ujutro...

četvrtak, 26.02.2009.

Prašina Spremala sam sobu danas. Prekrasna mi je sad, sve na svom mjestu. Nema više kreativnog nereda, kako ja volim zvati svoju sobicu u vrijeme gužve na faxu. Koja valjda non-stop traje. Jer osim onog osnovnog spremanja koje prakticiram svako malo, generalku ipak radim malo rjeđe. Tako sam povadila van iz ormara sve stvari koje ne nosim uopće, a držim ih ko hrćak u svom sad već (pre)malom ormaru. Na sreću nije ih bilo puno. Uglavnom, kako sad sad malo detaljnije spremala iskopala sam kutiju iz dubine jednog ormara. Crvena velika kutija puna kojekakvih uspomena. Najviše bespotrebnih sitnica je bilo sa raznih putovanja tijekom srednje škole. Papirići, vodiči, stare ulaznice. Čak je u kutiji bila kutija od mog bivšeg bivšeg bivšeg mobitela, kojeg sam imala čini mi se u drugom srednje. Kojeg sam i zaboravila da imam. He he. To samo pokazuje koliko je stara ta kutija. Onda bilo je unutra i kojekakvih garancija, od starog kompa, printera. Upute za rad istih pomagala. Sve u svemu svašta. A najbolje od svega je definitivno prastari dnevnik iz trećeg srednje. Naime, ja svako toliko imam potrebu pisati dnevnik, a to uvijek traje mjesec – dva i želja me prođe. I tako sam našla taj iz trećeg srednje. Umrla sam od smijeha. To je bio onaj period prije nego sam nogu slomila i dio dok sam bila polomljena. Zanimljivo je kako su neke stvari i dalje ostale iste. Npr. u tom trenu sam razmišljala koji ću fax upisat. Nisam imala pojma što me zanima, tj. zanimale su me razne stvari, ali ja se jednostavno nisam mogla odlučit. Starci su tjerali vodu na svoj mlin, a ja sam bila sva u problemima. Jer jednostavno nisam znala što ću. I na kraju sam završila na biologiji. Mogu samo reći da se puno stvari poklopilo i da sam uspjela dobiti ono što želim bez da starce razočaram u prevelikoj mjeri (oni su htjeli da ja odem na medicinu, joj što mi je drago što nisam). Ista stvar se ponavlja i sad. Moram izabrat koji ću diplomski. Na sreću, imat ću godinu dana duže za razmišljanje, ali i dalje jednostavno mi je to sve skupa baš naporno. Vidjet ću što ću točno, još ne znam, ali bar znam što neću, i to je početak. Jedino što znam je da će to biti samo moja odluka, a starci se neće miješat. Sad kad sam se sjetila tih problema, pitam se dal' je ovo bio pravi izbor. Pa mislim da je. Jer stvarno učim ono što volim i ono što razumijem. Jer kad gledam ekonomiju s kojom se moji starci bave i mlađa sestra studira, shvaćam da to niti najmanje nije za mene. Jer prije kojih mjesec dana mama mi je objašnjavala koji se sve porezi plaćaju na minimalnu plaću. Strašno, to je toliko nelogično. Milijun pravila i samo padneš u depresiju kad vidiš koliko te država odere. Nakon što mi je to sve objasnila, shvatila sam da mi je život puno puno lijepši kada to sve ne znam. Jer to samo baca u depresiju. Kad vidiš koliko radiš i koliko ti se od toga oduzima. Tako da sam odlučila, da ne želim imati veze s tim. Jednog lijepog dana kada budem zarađivala svoju plaću, zanimat će me samo koliko ću ja na kraju dobit, a sve ostalo mi nije bitno. Jer kad se već radi za novce i nemamo izbora. Osobno, mislim da se ljudi previše zamaraju s novcima i mislim da što ih ljudi više imaju da su nesretniji. Nemojte me krivo shvatiti, naravno, osnovno za život je itekako potrebno i više sam nego sretna što se ne moram brinuti oko toga. Ali ja tu mislim na one koji toliko rade da samo skupljaju novac, a uopće ne uživaju u životu. Ako samo radiš, radiš i radiš s ciljem da se što više obogatiš, prođe ti život u radu. Treba se malo i opustit. Jer nije sve u novcima. Ako sam išta naučila, onda sam to naučila. Ponekad je zagrljaj potrebniji od novaca, ali neki to na žalost nikada neće shvatiti.

nedjelja, 22.02.2009.

The Garden Volim biljke. Jako ih volim. Prekrasne su mi. Stvarno ono što kažu da zelena boja odmara oči je totalno istina. Prekrasno mi je proljeće. Kada sve prolista i probudi se, ma nema lijepšeg trenutka u prirodi. Definitivno nema. Jučer sam kupila šest novih biljčica za kuću, a definitivno mi je najdraži oleandar. Prekrasan je i bujan, a platila sam ga u pola cijene. Jedino ne znam koje je boje, morat ću pričekat da procvjeta. Sad kreće moje vrijeme. Moram vrt sredit vani i toliko se veselim tom poslu. Uvijek se u proljeće naradim, jer treba okopat sve ruže i ostalo bilje koje imam. Ali isplati se, kada krene sve cvast.... Joj nema mi veće nagrade od toga. Prošle godine sam se prilično naradila, morala sam nekoliko ruža presadit, jer se nisu uklapale u plan za vrt koji sam smislila. To je stvarno bio posao. Neke ruže su bile starije i od 5 godina. I stvarno ih je bilo teško iskopat, morala sam kopati i do metar u dubinu, ali uspjela sam sve. Čeka me stvarno puno posla, ali dobila sam zadatak da sredim vrt kako želim i posadim što više cvijeća na sve strane. Samo to još moram iskombinirat. Sad sam u fazi traženja što bi još ispunilo moj vrt, zato jer želim da cijele godine bude cvijeća. Budući da već imam puno ruža, koje stvarno cvatu cijele godine, moram upotpunit sa nekim niskim cvijećem. Već imam par zamisli. Od većeg grmlja imam japansku jabuku, koja je baš pravi grmić, velika je oko metra, ali ni ne želim da naraste veća, jer kod ove veličine njezini prekrasni cvjetići definitivno najbolje dolaze do izražaja. Također imam i magnoliju, isto je patuljaste građe, iako bi prema starosti već trebala biti pravo stablo. Prošle godine sam otkrila da postoji mravinjak u njezinoj blizini i da je to vjerojatno razlog zbog kojeg ne raste, ali i više mi se sviđa ovakva, jer i druge biljke dolaze do izražaja. Također sam prije tri godine posadila ginko koji je već pravo malo stablo. I da, prošle godine sam posadila aroniju, bila je tako mala i jadna, mislila sam da se uopće neće primiti, ali evo stvarno lijepo raste. Imam i pavitinu, a njezinom ljepotom sam stvarno oduševljena. Prekrasno cvate. Planiram posaditi forziciju i hortenziju, one su mi stvarno lijepi grmići, naravno, ne želim da budu prevelike, ali to se sredi u jesen, kada ih se obreže na pravu veličinu. Uglavnom, to je sve naprijed, ispred kuće. I stvarno jedva čekam da se počnem zabavljat oko toga. I obavezno ću stavit slike kako napredujem. A sad par slikica od prošle godine: Pavitina u cvatu prošle godine Jedna prekrasna dalija Ružice moje A iza kuće je druga priča. Tamo je Oscarovo carstvo, i stvarno tamo imam posla. Moram sve pograbljat. Pokupit sve njegove kosti koje je glodao preko zime i ostavljao po dvorištu. Da ne bi imala problema sa kosilicom, kad bude prva košnja trave. Imam nekoliko stabala šljiva iza, jedan orah i dva liješnjaka. Ali stvarno bih iza voljela napraviti pravi mali botanički vrt. Imam cijelu viziju u glavi. Iako su mi suncokreti najdraže cvijeće, mislim da su ruže savršene za svaki vrt. S njima se naprosto ne može pogriješiti. Iz nekoliko razloga. Naime, uspjevaju gdje god ih posadiš, jer one su de facto korov i kao takve se stvarno svuda primaju. Drugo, stvarno prekrasno cvatu i ima ih u svim mogućim bojama i oblicima. Od penjačica, grmova, stabalaca, što god želite. Različite vrste mogu cvati u različito doba godine pa ih možete kombinirati da imate cvijeća od proljeća do kasne jeseni. I na kraju, stvarno se lako održavaju. Dovoljno ih je okopati u proljeće i baciti oko njih malo gnojiva, te ih u jesen obrezati i oblikovati i malo okopati oko njih. Naravno, tko ima više vremena, može se oko njih baviti cijele godine, ali to je tema za jednu drugu priču. Dakle njih bih posadila uz ogradu, i oko njih bi stavila još neko malo raslinje koje cvate u različito vrijeme, jer tako je i praktičnije, jer onda ne bih morala korov stalno čupati oko njih. Također bih iza posadila i koju pavitinu. Naime, jedna šljiva se osušila i stvarno mi se ne da čupat ju van, nego sam mislila oko nje posaditi pavitine koje su prekrasne penjačice i onda bih imala prekrasno stablo u cvatu cijele godine. Jedino što je problem što je šljiva uginula zbog mrava, tako da prvo idući tjedan moram njih eliminirat nekakvim insekticidom, da bih mogla dalje prema planu. I još sam iza zamislila napraviti male 'otočiće' sa cvijećem, tri bi bila dovoljna. Iako će to biti malo veći pothvat i zahtjevat će malo veći trud i pripremu zbog Oscara. Da ne bi on svojim šapicama uništio nježne biljčice. Tako da ću se oko toga morati malo konzultirati sa literaturom, iako već imam par idejica. I na kraju, da bi doživljaj bio potpun, već par godina s mamom planiram da u vrt stavimo nešto u ovom stilu: To je sjenica ili gazebo. I mislim da bi se savršeno uklopila za uživanciju u vrtu, od proljeća pa do jeseni. Jer kad mi već ne daju da si iskopam bazen....

četvrtak, 19.02.2009.

Kockice i sitnice Sviđa vam se ova livadica? To je moje mjesto, moj raj na Zemlji, tamo želim živjeti. Samo da znate :-) Neću vam otkriti gdje je, pogađajte... Konačno se slažu kockice, i stvarno sam zadovoljna. Neki će misliti da sam odustala, ali ne, samo usporavam, jer to mi treba. Objašnjavam sestri biologiju. Nevjerojatno je koliko je drukčija od mene. Puno uči, stvarno dijete se trudi. Ali za razliku od mene koja sam u srednjoj sjedila u prvoj klupi, ona sjedi u zadnjoj. Ni na koji način ne želim reći da je to loše. Ali smiješno u cijeloj priči je to što ona nosi naočale, i ništa živo ne vidi na ploču. I onda prepisuje od frendice s kojom sjedi, koja još slabije vidi od nje. I sad ona mene ispituje, čita svoje bilješke, što je haploidno, što je diploidno, što su gaNete. GANETE, wtf? Pa ne znam, veli ona meni. A ja pogledam slikicu pokraj te riječi i kažem GAMETE dijete drago, gamete... Banalna stvar, naravno, ali bilo mi je nevjerojatno čuti da ne zna što su gamete, ali svi smo morali te elementarne stvari nekada prvi put čuti i prvi put naučiti, samo što je to tako davno bilo. Eh, baš me zanima gdje su ti moji korijeni znanja, kada sam prvi put čula za riječ mitohondrij ili kloroplast? Stvarno me zanima što sam u tom trenu mislila, ah davno je to bilo, bilo bi stvarno lijepo kada bismo mogli prizvati tako neka sjećanja... Poslije, perem suđe i slušam ju kako uči i ponavlja ona sebi: „ATP (adenozin – 3 – fosfat, op.S.), ATP – turnir...“ He he, nikad mi to nije palo na pamet povezat, al ako je djetetu lakše... E da, danas sam shvatila nešto strašno. Pola mog života se nalazi u autu. Naime, trebala sam ujutro u NSB na učenje, ali sinoć me sestra pitala dal mi treba auto ujutro, ona bi nekud išla (položila je vozački prošli tjedan, pa joj je sad skroz fora vozikat se okolo, kužim totalno i ja sam bila takva). I ajde, ujutro ja ostanem doma, pa kad se ona vrati onda ću ja. Međutim, ona je u 10 otišla, a onda sam ja shvatila da bi ja trebala ić, al jbga sad, nema auta. Pa dobro, mislim si, idem pješice. I krenem se ja spremat, kad se sjetim i kaput i jakna su mi u autu. Jer zašto bi ja izvadila kaput i jaknu iz auta. Strašno je koliko sam se navikla na njega. I već odustanem od odlaska, al ajde idem ja vidjet kakvih jakni ima u hodniku dolje. I probam neku njezinu jaknu i ajde nije tako loše s obzirom da je jakna S, a meni treba barem L. Naravno, nisam ju mogla zakopčat, al ok je izgledalo. I sad problem riješen, krenem torbu spremat. I ne mogu knjige nać koje mi trebaju za učenje. I sjetim se, apsolutno sva literatura iz dotičnog predmeta je u autu. A samo to moram učit, ništa više. I mislim si tuko jedna, pa šta ti vatu u glavi imaš ili vakuum??? I sad razmišljam ja, nema šanse da ne idem, pa obukla sam se, pomirila se sa vožnjom busom i premalom jaknom. I niš sjetim se ima knjiga koja mi treba u NSB-u, pa ću od tamo, je doduše jedan primjerak, ali svaki biolog koji je upisao dotični predmet, morao ju je kupit ili barem kopirat, jer neizbježna je, kako god okreneš. I sad prihvaćajući rizik, krenem prema izlaznim vratima sobe. I ako mislite da je tu kraj cijele priče, varate se, naravno. Pogledam van, kad ono sunčeko tako prekrasno obasjava moje dvorište. I padne mi na pamet, sunačane naočale. Zašto ne? Idealno za njih. I naravno, tri put pogađajte, i one su, ni više ni manje nego u fucking autu... I tako, vesele stvari se događaju u mom životu, ali otkrit ću vam jednu tajnu: život je takav kakav je, a ponekad stvarno može biti lijep, samo ga treba prihvatit

nedjelja, 15.02.2009.

... zelena vila šumska Priroda i ništa više proljeće uvijek i zauvijek sunce i ptice cvijeće potok jer samo to je dovoljno

petak, 13.02.2009.

Gužva Ispiti, Ispiti, rokovi... Nije da nemam inspiracije, imam, o itekako, ali biokemija se neće sama naučit Za 12 (dvanaest) dana će sve bit gotovo, na ovaj ili onaj način, pa ako emocionalno ne budem totalno prazna, napisat ću nešto. Medo obećajem samo za tebe

nedjelja, 01.02.2009.

No good deed goes unpunished Ili u slobodnom prijevodu: 'Niti jedno dobro dijelo prođe nekažnjeno.' To je rečenica koju mi je toliko puta N. ponovila. Svaki put kada bih se razočarala u pripadnika roda Homo, vrste Homo sapiens sapiens. Znate onu grupu ljudi, prijatelja pod navodnicima. Svi ih imamo. Kad ste im dobri samo zato jer vas trebaju. Imaju koristi od vas i iskorištavaju vašu naivnost. Ne, nisam imala nekih gorkih iskustava u zadnje vrijeme, nego neki dan sam vodila neki razgovor o takvim 'prijateljima'. I to me potaknulo na razmišljanje. Parazitiram li ja na drugima, kao što drugi, tako često, parazitiraju na meni? Dobro, ovo je sad možda malo grubo rečeno. ali kad bolje razmislim, sva prijateljstva su posljedica koristi. Samo što u nekim prijateljstvima je korist obostrana, dok je u drugima jednostrana. I mislim da je to normalno, pa to nam je u prirodi na kraju krajeva. Postoji jedna rečenica koju je moja sestra govorila kad je bila mala: 'Ne možeš dobit nekaj za nikaj!' I to je istina jer uvijek gledaš koliko ćeš ti dobiti iz cijele priče. Jer sve se svodi na to. Bilo da ćeš iz prijateljstva dobiti neku emocionalnu satisfakciju (što je češće) ili neku materijalnu potporu ako je potrebna. Ali isto se očekuje i od tebe. Evo primjera. Neki dan sam N. cvilila 15 minuta na telefon, vezano uz krizu iz prethodnog posta. Umirila me, rekla neke pametne stvari, jer that is what friends do. I naravno, isto se očekuje od mene. Kad bude imala krizu sa faxom – ispitima – starcima – familijom ili bilo kakvu drugu krizu, ja sam tu da joj kažem da će sve biti ok. I to je bit prijateljstva. Da smo tu jedna za drugu. Naravno, ja sad tu vrlo komplicirane odnose rastavljam na proste faktore. Jer, ako me frendica u 3 ujutro nazove i moli da odem po nju nemam-pojma-gdje, nije kao da ću razmišljat kakve koristi imam od toga, nego sjedaj u auto i po frendicu. Ali, stvarno, kad se bolje pogleda. Apsolutno sve funkcionira na tom principu. Nema konačnog produkta koji nam je povoljan, bez uložene energije. Neće ugljikov dioksid samo tako prijeći u glukozu, a ne. Daj mu energije pa ćeš dobit šećer. No, vratimo se na početak posta. Ono što mene zabrinjava su oni odnosi od jednostrane koristi. Koji proizlaze iz čiste sebičnosti. Znate ono, kada nekome posudite nešto što mu u tom trenutku treba, a on nikad vratit. E tu imam hrpu primjera. Pogotovo iz srednje. Opametila sam se od tada, valjda. Primjer prvi. Kolegica iz razreda, s kojom nisam bila u nekim posebnim odnosima zamolila me da joj posudim bilježnicu iz povijesti. Naime, to je bio vrlo tražen materijal u to doba. Profa je bila legendarna, ali morao si pratit i pisat bilješke i ona je isključivo po tome pitala. A malo ljudi je moglo pratit njezin tempo. Na svu sreću brzo pišem, pa je to bio najmanji problem. I tako ja posudim svoju bilježnicu dotičnoj (to je bilo u 2. srednje). I čekam, čekam. Molim ju da mi vrati. I ona nikako. Da bi mi nakon par mjeseci rekla da ona to od mene nikad nije posudila. WTF???? !!??$#/(%$!!!!! Nije niti potrebno opisivati moj bijes. Na to sve bi N. samo rekla rečenicu iz naslova. E da i da stvar bude bolje u 4. srednje dođe ona meni s pričom, kako je pospremala sobu i našla neku moju prastaru bilježnicu iz povijesti. I ima drskosti pitat treba li mi, pa će mi vratit!!!!! Primjer drugi. Opet bilježnica iz povijesti. Samo što sam kasnije postrožila uvijete posuđivanja. A dotičnoj iz prvog primjera nikad više ništa nisam posudila. Posudim ja tako kolegici i ona mi najurednije vrati. Kad koji dan poslje, čitam ja tako malo prije sata, kad ono na jednoj stranici neka riječ prekrižena i napisana kako bi se trebalo to pisat. Par stranica dalje ista stvar!!! Pazi ti drskosti! Posudim joj bilježnicu i ona krene meni prepravljat moje bilješke. Pa koliko hrabar moraš biti da tako nešto napraviš???!!! Ja od šoka nisam znala što bih rekla. Nije da se opravdavam, ali u brzini pisanja dotičnog predmeta jednostavno ne stigneš uvijek sve napisat pravopisno, stilski i gramatički točno. Ali Bože moj, te bilješke sam pisala zbog SEBE prvenstveno. N. je opet ponovila rečenicu iz naslova. Naravno, primjera ima još, ali ovi su mi se nekako najviše urezali u pamćenje. Sad kad sam na faxu, nekako iskorištavamo jedni druge, ali uvijek to bude ti pomogneš nekome, netko pomogne tebi. I svi sretni. A ja, di sam ja u toj cijeloj priči? Pa trudim se. Nisam savršena. Pokušavam pomoći ljudima, ali naravno, kad procijenim da će biti dovoljno korektni i neće me zbog toga oštetit, jer mislim da je N. dovoljno puta izrekla svoju rečenicu i da sam je konačno zapamtila. I da, iskorištavam ja i druge, ponekad, ne prečesto. Jer volim sve sama napraviti. Ali ne zaboravljam. Cijenim ljude koji mi pomognu i uvijek se trudim uzvratiti uslugu, jer mislim da je to fer. A vi? Kakava vi iskustva imate?