četvrtak, 30.04.2009.

Sranje na desetu potenciju




Dragi moji, evo pet i devet je minuta kada počinjem pisati ovaj post. Bit će vjerojatno konfuzan i vrlo vjerojatno će tu i tamo biti upotrebljena neka vulgarna riječ, neprimjerena pristojnoj djevojčici i iako ne psujem i to mi je stvarno ružno, ponekad treba upotrijebiti i koji vulgarizam. No, zašto pišem post u pet i nešto sitno ujutro. Naime, mama mora predati bilance za prošlu godinu do danas, i kao svake godine to se uvijek radi u zadnji tren, jer klijenti joj ne predaju papire na vrijeme. A ima ih popriličan broj. I tako sam ja radila poslove prepisivanja, koji ne zahtijevaju prevelike kognitivne sposobnosti, jer em sam umorna i Coca-cola me održava budnom, em se u to ne kužim niti najmanje i velika je vjerojatnost da nešto zeznem. I sad ja tako tu tipkam po kompu, pravim mami društvo i čekam da mi da neki zadačić...

Pa da ubijem vrijeme malo, rekoh, ajde da napišem postić. A i tako mislim da neću ić spavat, nema mi smisla, poremetit će mi se sve, i stvarno nemam pojma kako ću se onda ustat u šest ujutro u petak, jer idem na Klek na tri dana.

(btw sad sam upravo bila korisna, skuhala sam mami kavu i sebi čaj i još sam nešto sitno prepisala)


Dakle ajmo redom. PMF je u kurcu. Nema boljeg objašnjenja. To obuhvaća apsolutno sve. Zadnja dva dana smo imali dva plenuma i sve je ispalo kao jedno malo žešće sranje. Prvo i osnovno ljudi se ne znaju razgovarat. Primitivno se ponašaju. Ne slušaju druge dok govore, nego samo ja ja ja! Pravi primjer egocentričnog sustava. Psiholozi bi se stvarno lijepo zabavili da su to gledali.

Drugo ljudi ni sami ne znaju što žele. A oni koji znaju, bore se samo za svoju guzicu (egocentrici teže vrste). E a onda je krenula rasprava o blokadi. Pa kad je krenulo... Kako ću odraditi praktikume, kad ću pisat kolokvije???? itd. A onda su krenuli prijedlozi, ajmo blokirat samo predavanja, a ne praktikume i kolokvije. Pa ajmo svaki dan blokirat samo jedan odsjek, pa kojekakva sranja na temu. Jer ako blokiramo, blokiramo do kraja. Ako podržavaš nekoga i želiš mu na neki način pomoć, e onda nema između. Budi od principa, zauzmi se za svoje stavove. Jer ne možeš biti i jeben i pošten. Ali ne, oni bi htjeli biti i jebeni i pošteni.

Ma prva sam za blokadu i ako se izglasa, onda ću se tome prilagodit. Makar mi ne odgovara, pišem idući tjedan dva kolokvija, od kojih je jedan poprilično opak i nije baš dobro da se s time zezam, al jebi ga, kud svi Turci, pa tu će i Semmy. Jer svi smo zajedno u istoj hrpi govana. Ali ne, ne možeš ti na zelenu granu.

Kaj je najbolje od svega, ova dva dana je izglasana blokada, međutim apsolutno ništa nije blokirano. Jer mi smo zapravo u nominalnoj blokadi, jer ovaj tjedan i tako nemamo predavanja ni vježbe, jer je tjedan ispitnih rokova. A kad treba ostat na faxu i nešto napravit, tipa prespavat, brinut se za sve, jave se 4 osobe, od nas 70 za blokadu jučer i 38 za blokadu danas.

Zgadilo mi se to sve, zgadio mi se taj kokošinjac, zgadila mi se ta sebičnost. S kakvim ljudima ja to studiram? Ma fuj... A još sami sebe nazivaju elitom i vrhuncem hrvatske znanosti i obrazovanja. Misle da su Bogom dani. Koji kompleksi, strašno. Ok na PMF-u sam i ponosna sam na to, ali nikako nisam bolja od drugih. Ako netko pošteno i savjesno studira n Prometnom faxu ili Ekonomskom, pa mi smo isti, nema razlike. Al ajde ti to objasni samodopadnim egocentricima sa velikom dozom narcisoidnosti.

E da, a vrhunac ove farse i cirkusa je definitvno bio kada je jedna kolegica pitala kolegu sa Filozofskog faxa (koji je bio tamo da nam odgovori na pitanja) dal' ona može organizirati novi plenum, pored ovog postojećeg i donijeti tamo svoje odluke i ako to napravi, koji plenum će biti legitiman. Čovjek ju je blijedo gledao, odgovorio joj je da bi to bilo isto kao da unutar ove države proglasi svoju državu. A sigurna sam da si je mislio u da nismo normalni. Jer zaista, to danas i jučer je bilo sve samo ne normalno. Bilo je tužno i žalosno.

Sve se pretvorilo u nešto fuj i žalosno je da se tako ponašaju osobe koje se nazivaju akademskim građanima ove zemlje. Još uvijek sam u šoku, ali neka, naučila sam puno toga kroz ovo i kad te tako u glavu pukne jedna šamarčina realnosti, jako lijepo vidiš gdje si i što možeš napraviti.

Uglavnom, odlučih da se neću više trošit na one koji ni sami ne znaju što žele. Nema smisla. Nego će nas par organizirati tribine na našem faxu, vrlo vjerojatno sa kolegama sa geofizike (koji su jedni od rijetkih razumnih ljudi u cijeloj toj tužnoj priči). Na taj način ćemo početi razgovarati o znanosti i problemima s kojima se suočava ova naša zemlja sa brdovitog Balkana (i balkanskog primitivizma u glavi).


Evo pet sati je i četrdeset devet minuta, idem biti korisna...

Svima želim sretan prvi maj ili prvi svibnja (same shit), odmorite se, zabavite se, budite sa obitelji i prijateljima, dobro se najedite, uživajte u svakom trenu i ne dajte da vas jebu u zdrav mozak :)
- 05:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 28.04.2009.

Jedan na brzinu :)



Živa sam, bez brige. Znam da sam slabo aktivna na blogu, ali ne stignem. Kada sam na netu uglavnom samo odgovaram ili čitam silne mailove koje u zadnjih par dana dobivam. Naravno možete pogoditi razlog, blokada je i dalje vrlo aktualna. Danas će se konačno održati plenum na PMF-u. Svi su pozvani koji žele doći, pa ako nemate pametnijeg posla pojavite se na Fizičkom odsjeku (Šalata, Bijenička cesta namam pojma koji broj) u 18:00h.

Organizacija dotičnog događaja je popriličan posao, i još uvijek jest. Naime, jako je teško usaglasiti nekoliko naizgled jednostavnih stvari sa grupom od 20 ljudi različitih mišljenja i stavova. Ako ništa drugo, barem sam kroz sve to upoznala dosta novih ljudi. Slušala različite predrasude o fizičarima, matematičarima, biolozima... Koliko je s jedne strane sve to skupa naporno, toliko je s druge strane zabavno. Na večerašnjem plenumu ću biti zapisničar. Nije da sam se javila, ali što sad. Ako ništa drugo neću se previše trošiti u psihičkom smislu jer postoji dovoljan broj mojih istomišljenika koji će se jako lijepo izražavati umjesto mene.

Nemam sad volje pisati o razjedinjenosti PMF-a, ali i to će prije ili poslije doći na red. A izvještaj o tome kako je danas sve prošle ćete sigurno dobiti uskoro. I da, bilo bi dobro da u tom idućem postu napišem koju pametnu o bolonji, ECTS bodovima, životu jednog bolonjca i još koji zanimljiv detaljčić. Budem.

U nedjelju sam bila na koncertu od Beyonce. Što reći bilo je predobro. Spektakl.zubo Žena zna pjevat, zna plesat, zna napravit show. Jedino što mi je bilo presmiješno je hrpa ženskih osoba u cipelicama, štiklicama, haljinicama i sličnim opravicama. Mislim, došli ste na koncert, a ne na modnu reviju.lud Ali dobro, možda sam se ja samo navikla na koncerte poput Hladnog piva, TBF-a, Psihomodopopa i sličnih, gdje postoji realna opasnost da te netko zalije pivom ili zauvijek obilježi čikom od cigarete. Pa mi je ovo bilo čudno.zujo Civilizirani veliki koncert, ajde da sam i to doživjela.

A sad se idem sredit i polako prema brdu (Šalata) u nove pobjede.
- 14:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.04.2009.

Plenum i blokada FF-a



Jučer sam sudjelovala na plenumu Filozofskog fakulteta. Plenum je zapravo oblik direktne demokracije. Skupljeno mnoštvo zajednički odlučuje o apsolutno svim odlukama. Dakle sve odluke su donesene odlukom većine. Studenti su zaključili da je to jedina mogućnost koja im preostaje nakon što su pokušali apsolutno sve. I slažem se s njima u potpunosti i podržavam ih u svakom pogledu.

Nevjerojatna je atmosfera koja se osjeća tamo. Svi su zajedno sa istim ciljem. Formalna nastava se ne održava, ali se održavaju alternativna predavanja na temu obrazovanja koja inače studenti ne bi imali priliku čuti. Ne mogu na papir prenjeti osjećaj koji dobijete kada dođete tamo. Mislim da bi svatko to prvo trebao vidjeti i doživjeti, a onda suditi o tome. Dolaze i profesori i studenti drugih fakulteta. Svi su pozvani. Jučer je podršku dao i Fakultet političkih znanosti i oni su odlučili danas blokirati svoj fax. (U ovom trenutku dok ovo pišem ne znam točne informacije koliko su bili uspješni, budući da još nisam gledala vijesti danas, jer sam cijeli dan na faxu, a ovaj post pišem na jednom predosadnom predavanju.) Sviđa mi se što sudjeluju svi studenti u onoj mjeri u kojoj žele sudjelovati. Nemaju vođu, nego su svi zajedno u tome i mislim da je to fenomenalno. Svaku večer se biraju po dva nova moderatora koji će sastaviti dnevni red i voditi plenum drugi dan. može se javiti tko želi. Također se svaki dan biraju po nova tri studenta koji će davat izjave za medije. Mediji su ih čak tražili da imaju jednog predstavnika za medije koji će postati prepoznatljivo lice, ali plenum je to jednoglasno odbio. Na kraju svakog plenuma se izglasava hoće li se blokada nastaviti. Naravno i sinoć je nastavak blokade jednoglasno izglasan. Svi protivnici ovakvog načina prosvjedovanja i ovog oblika demokracije mogu vrlo lako prekinuti priču na način da dođu u dovoljno velikom broju i nadglasaju studente. Ali naravno, lako je teoretizirati, teško je nešto napraviti u praksi. Definitivno je to sinoć bilo jedno prekrasno iskustvo, išla bih i danas, ali moram učiti za kolokvij sutra ujutro, međutim sutra definitivno idem podržati kolege.


Ajmo sad malo o zahtjevima.

Glavni zahtjev je ukidanje naplaćivanja visokoškolskog obrazovanja na svim razinama (preddiplomskoj, diplomskoj i postdiplomskoj).

Studentski sam predstavnik i zaista radim sve što mogu i borim se koliko mogu. Jer neću i ne želim šutjeti. Ne želim da netko drugi odlučuje za mene. Odbijam živjeti sa stavom da ništa ne mogu promijeniti.
Dakle, što se zahtjeva tiče, zašto bi se plaćalo obrazovanje kada moji roditelji to i tako plaćaju kroz porez. E sad, pitat ćete me, zašto bi se novac baš morao dati za obrazovanje, zašto se ne bi dao za nešto drugo? Smatram da bi obrazovanje trebalo biti prioritet ovoj zemlji, jer na taj način postajemo konkurentni na tržištu, inače će nas pregaziti. Danas nije dovoljno odraditi školu i dići sve četiri u zrak, a ne. Treba se stalno usavršavati da bi se uspjelo u životu i zato mislim da bi svatko tko ima volje i želje trebao dobiti mogućnost da besplatno studira, ako zadovolji kriterije potrebne za upis na fax (pri tome mislim na prijemni i slične uvjete potrebne). Da se razumijemo, protiv sam vječnih studenata, te postoje mehanizmi, a ako nisu dobri treba ih poboljšati, da se takvi slučajevi minimaliziraju.
Možete mi reći, ali nema se novaca, recesija je. E pa dragi moji, ima se. Ako se mogao tako glatko donijeti rebalans proračuna (ili je u postupku donošenja, ne pratim to trenutno, sorry) i ako su se pojedina ministarstva mogla odreći tolikih silnih novaca jer im odjednom netrebaju, pa dragi moji, zašto se prije razbacivalo sa parama, a sad se odjednom pjeva druga pjesma? Ako se ima za gradnju silnih dvorana za rukomet, Dinamovih stadiona, Peljeških mostova i inih nepotrebnih investicija, onda dragi moji, trbalo bi se imati i za obrazovanje. Kada se ne bi tolike silne pare krale i stavljale u džep korumpiranih pojedinaca, novaca bi itekako bilo. Druga je stvar što ovo društvo tolerira kriminalno ponašanje. A jbga, balkanci smo, primitivizam nam je u krvi. Očito.

No, vratimo se temi. Uvođenje školarina na mala vrata, što se pod krinkom te nesretne bolonje i događa je prvi korak prema prepuštanju školstva na milost i nemilost tržišta. A znate što to znači? Sljedeće što se događa jest mogućnost privatizacije Sveučilišta, gdje će se pojedinci voditi zakonima tržišta i bitan će biti samo profit i to nas sve skupa dovodi do neoliberalizma. Hrvatska je već uletila grlom u jagode potpisivanjem GATS sporazuma, a da nitko nije niti znao da se taj sporazum potpisao. A ono što taj sporazum donosi je mogućnost ulaska stranaca na naše tržište bez ikakve kontrole. Globalizacijo, dobro nam došla!
Protiv toga se borimo, jer na taj način se stvara raslojavanje društva. Studiranje će postati moguće samo onima koji to mogu platiti, bit će samo za odabrane. I pitam se, mora li se sve voditi oko profita? Gdje je u cijeloj toj priči nestao čovjek? Gdje je nestala ljudskost i humanost? Zar je to ono što nam globalizacija donosi? Moramo li se izgubiti u masi i samo biti ovce koje slijede stado, a nitko zapravo ne zna kamo idemo??

Želimo li to?

Pričamo o tome kako smo socijalna država, međutim ja tu socijalnu osjetljivost prema studentima ne vidim. Netko će sada reći: pa imate jeftinu hranu, besplatne domove, prijevoz, itd. Ma nemamo mi ništa jeftino ili besplatno. Sve to naši roditelji plaćaju. Sve to vi plaćate. A uopće neću niti razgovarati o kvaliteti spomenutih „povlastica“ koje imamo.

Sviđa mi se što studenti FPZ-a idu korak dalje i traže ukidanje bolonje. Također smatram da je to odličan zahtjev, no nisam sigurna koliko će ga biti moguće provesti. Bolonja kao ideja je odlična, no ovo što mi imamo nije bolonja, ovo je jedan degenerirani oblik koji bi bilo najbolje zaboravit i pravit se da se nikada nije dogodio. Ponavljam po ne znam koji put: uletili smo u to potpuno nespremni!!!! Ono što ja vidim kroz tu nesretnu bolonju je hrpa nezadovoljnih studenata, kojima se ispire mozak na sve moguće načine i toliko ih se plaši da je to žalosno. Studenti su jadni i iscrpljeni, jer pored ovakvog sustava je naprosto nemoguće živjeti. Dobiva se prostor za iživljavanje nad studentima što neki profesori itekako koriste zbrajajući sve moguće plusiće, minusiće, izostanke, seminare, kolokvije, itd. Bolonja nisu kolokviji, bolonja nije dječiji vrtić. I oni koji nisu okusili gorak okus bolonje, ne znaju kako je to. Evo vam primjera, sutra pišem taj nesretni kolokvij i sustav ocjenjivanja je takav da postoji mogućnost da osoba sa 90% na svim kolokvijima može imati ocjenu 2 na kraju. Kako? Ne pitajte me. Događalo se i događat će se.

I za kraj ovog ionako dugog teksta je pitanje zašto PMF-ovci ne blokiraju PMF?

Problem je u tome što PMF trenutno nema tu kritičnu masu studenata koju ima FF. Također je problem što se nalazimo na nekoliko lokacija u gradu (Horvatovac, Rooseveltov trg, Marulićev trg, Botanički vrt) i jednostavno je fizički to teško organizirati. Strašno je koliko smo razjedinjeni. Odsjeci se svađaju međusobno. Matematika se želi odvojiti. Nitko s nikim ne komunicira. Cijela situacija je naprosto žalosna. Sutra imamo sastanak svih studentskih predstavnika (prvi do sada) potaknuti baš događanjima na FF-u, pa ćemo vidjeti što će se dogoditi. Osobno sam za blokadu, i ako dođe do toga maksimalno ću se angažirati, ali sumnjam da će ostali biti za takva rješenja, jer ponavljam, fali nam jedinstvo. Gaze nas na sve strane, a ljudi to gutaju. Evo primjera. Kod nas se svaki ponovni upis kolegija (znači nisi savršen i nisi sve položio, prosječan si student, ali ova naša bolonja upravo traži savršenstvo) naplaćuje 150kn po ECTS bodu. (ECTS bodovi su bodovi koje student ostvaruje polaganjem dotičnog kolegija, a sve u cilju bolje povezanosti fakulteta unutar RH i ostalih potpisnica Bolonjske deklaracije. U prijevodu, jedno veliko sranje koje dodatno komplicira ionako kompliciranu situaciju.) Znate koji su to novci??!! Postoje kolegiji koji nose i do 10 ECTS bodova. A studenti koji to plaćaju su navodno oslobođeni plaćanja, tj. studiraju uz potporu MZOŠ – a. Zašto se to na PMF – u plaća, a na FF – u ne? Nitko ne zna. Kuda idu ti novci? Također nitko ne zna. A neću niti pričati o tome kako se ne zna koliko jedan student košta. To je podatak koji je apsolutno nemoguće dobiti. Probajte pitati nekoga tko je dio sustava što je to „participacija“. Nećete dobiti odgovor, jer nitko ne zna. A mi plaćamo upravo tu „participaciju“ za koju nitko ne zna što je. I onda meni netko ide pričati o transparentnosti. Transparentnije je koliko puta dnevno moj pas sere i piša, nego ovi podaci koji bi nam prema zakonu trebali biti dostupni.

I sada stvarno za kraj. Borit ću se koliko treba. Ponoviti ću argumente onoliko puta koliko bude trebalo ponavljati. Borimo se za one koji žele učiti i raditi. Borimo se za jednakost. Jer obrazovanje treba biti dostupno svima koji žele učiti. Borimo se jer to možemo.

Ne nisam idealist. Svatko tko me upoznao zna da stojim s obje noge na zemlji kada su ove stvari u pitanju (privatno sam sanjar:)), ali odbijam biti dio nezaintresirane mase. Imam mozak i koristim ga. Jer mislim da možemo nešto promjeniti.

Kada ćemo, ako nećemo sada? Uostalom kako ćemo znati ako ne probamo?
- 22:32 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.04.2009.

Vježbanje strpljenja



Odradih onaj kolokvij. Nije bilo strašno, stvarno su se tražile osnovne stvari. Nego, moram ispričati jednu situaciju, koju ne bih ispričala da nije dobila svoj epilog danas, vezana je baš uz taj kolokvij.

Kada me netko pita da mu nešto objasnim, nije mi niti najmanji problem pomoći, ako i sama razumijem dotično gradivo. Volim rješavati zadatke iz kojekakvih kemija, i kada to radimo na seminarima, pratim što asistenti pričaju, jer stvarno nije teško. I da ne pričam kako ovaj asistent iz biokemije odlično objašnjava zadatke (iz aviona se vidi da je završio profesorski smjer).

Dakle, uz sve te silne seminare, na kojima se stvarno može sve pohvatati, postoje osobe koje nisu sve baš shvatile (no ruku na srce, nije kao da su i pratile nešto pretjerano). Takva je jedna moja Frendica. Naime, ona se u petak popodne sjetila da njoj baš nije sve najjasnije i dal' bi se mogla pridružiti u subotu meni i Medi u NSB-u na učenju. Medo i ja smo se prije dogovorili, da zajedno prođemo to sve, onako lijepo polako i u miru. Ali Frendica se de facto sama pozvala i nisam joj mogla reći ne. Znate one situacije kada vas dovedu pred gotov čin? E to je bila jedna takva situacija.

I tako dolazim ja u NSB, kad nije Frendica sama, dovela je još jednu kolegicu da zajedno učimo. Stvarno nemam apsolutno ništa protiv, ali daj mi bar javi kome ću sve objašnjavat, a da me se ni pitalo nije.

I onda je krenulo. Tih tri sata objašnjavanja titracijskih krivulja aminokiselina me toliko iscrpilo da je to strašno. Frendica naime apsolutno ništa ne kuži. Kolegica koju je dovela je sve pohvatala iz prve, kao i Medo. A sve ostalo je bilo treniranje živaca. Samo sam si ponavljala u sebi: "Strpljenje je vrlina. Strpljenje je vrlina. Strpljenje je ..." Kako išta objasniti osobi koje ne zna razliku između potpuno protoniranog i potpuno deprotoniranog oblika aminokiseline?? (Upućeniji će znati o čemu pričam, a i to je bio samo vrh ledene sante.) Najgore od svega mi je bilo kad bih objasnila jednu stvar i dalje na to objašnjeno išla nadograđivati dalje, a ona me ponovo pita ono prvo što sam objasnila. Vrhunac je bio kada joj nije baš bio najjasniji korak sa logaritmima u H – H jednadžbi. headbangA slušala je prošle godine fizikalnu kemiju zajedno samnom i pola semestra smo tupili po toj jednadžbi!!! I na kraju se čovjek pita, kako je dogurala do treće godine... nono

U tih tri sata smo prošli manje od trećine zadataka...no

Da se razumijemo, ne mislim ja da je ona glupa. Nego jednostavno smatram da nisu svi za sve. Bože moj, pa ne moramo svi biti prirodnjaci. Isto tako postoje ljudi koji su antitalenti za strane jezike. Samo je žalosno kada čovjek sam nije svjestan svojih afiniteta.

Uglavnom, količina potrošene energije na to objašnjavanje u subotu me spriječila na daljnje učenje taj dan. I vjerojatno se pitate zašto sam se dala toliko izgnjaviti. Pa da mi nije toliko draga, ne bih se toliko mučila.

No, nije tu kraj priče. Kolokvij je bio danas u 19:15h. U 18h meni zvoni mobitel. Zove Frendica. Samo da mi javi da ona neće doći na kolokvij, i da joj je žao što sam joj toliko objašnjavala, ali ona ipak neće doći, jer nije baš sigurna u svoje znanje. Ne znam dal' mi je još što htjela reć, jer mi se mobitel nešto zablokirao. Ok, ispričala se, ali što ja imam od te isprike? Ja sam svoje vrijeme i energiju potrošila na objašnjavanje, očito u prazno.

I što reći na sve to? Kolokvij nije obavezan, i ako propadneš, sve bodove koje skupiš donose ti neke dodatne postotke na završnom ispitu. Dakle praktički je dovoljno da se potpišeš, i već imaš dodatne bodove. A da ne pričam da je sa onime što sam joj objasnila u subotu mogla riješiti pola kolokvija.

I naravno, ja sam tu ispala ko' zadnja budala. Pošteno me izmaltretirala svojim pitanjima i na kraju se niti ne pojavi na kolokviju. Na kraju mogu samo reći da to ide njoj na dušu, a ja se pitam dal' mi je još uvijek toliko draga kao što mi je i prije bila...rolleyes
- 22:38 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.04.2009.

Metastaze

Da, trebala bih učiti. Imam kolokvij sutra u sedam i petnaest navečer na Horvatovcu. I po uzoru na Neverina, pišem post za ubijanje vremena. Da, čekaju me aminokiseline, proteini, hemoglobin, parcijalni tlakovi, Henderson – Hasselbachova jednadžba, puferi... Ali ima vremena, pa do kolokvija je više od 24 sata...

I tako sinoć oko nekih pola jedanaest nakon kupanja, sjedim na krevetu u pidžami, mokre kose zamotane u ručnik, sa laptopom na nogama. Nema ništa zanimljivog na netu, i već se mirim sa činjenicom da je krajnje vrijeme baciti se na učenje metoda purifikacije proteina, kad ono zvoni mobitel. Zove frendica i pita dal' sam za kino. Pokupit će me za 20 minuta. Znak s neba da je prerano za učenje, zar ne?naughty Prihvatih poziv bez imalo razmišljanja. To je bilo jedno brzinsko spremanje. Kosu sam osušila za 6 minuta, obukla traperice, majicu, vestu, palestinku i starke. Složila neku frizuru i sve je bilo riješeno. Jedno od bržih spremanja, definitivno.

Gledali smo film Metastaze, redatelja Branka Schmidta. Napravljen je prema istoimenom romanu Ive Balenovića, nakon vrlo uspješne kazališne predstave.

Dakle, ukratko radnja filma je smještena u Zagrebu i prati živote četvorice kvartovskih prijatelja, koji se nikako ne mogu uklopiti u ovo naše društvo. Oni su generacija obilježena ratom, imaju degenerirani sustav vrijednosti. Okreću se drogama i alkoholu, koji su im zapravo jedini izlaz. Jedino što imaju je Dinamo, njihov najdraži nogometni klub, koji ih zapravo i drži na životu. Jer na taj način pripadaju negdje, pripadaju navijačima. Kad ih već nitko ne želi.

Strašan je taj osjećaj koji se dobiva gledanjem filma. Jer znaš da je to realnost. Da postoje osobe, mlade osobe, koje žive takvim načinom života. Bez budućnosti, bez perspektive, bez ičega. Ono što me dodatno streslo je to što je sve snimano na lokacijama u Zagrebu, koje mogu manje – više prepoznati. Daje težinu tom osjećaju realnosti.

Lik koji me najviše dojmio je Krpa (glumi ga Rene Bitorajac). On je tipični predstavnik huligana. Nabildan, sa nekoliko tetovaža, obrijane glave. Doma mlati ženu, kojoj očito šamar ne znači nužno da ju on ne voli. Ona to trpi, iz nekih samo njoj poznatih razloga. Osim scena kad on nju mlati, koje su definitivno brutalne i jednostavno ti se gadi gledat ih (ja koja stvarno sve mogu vidjet, na to sam refleksno zatvorila oči), postoji još jedna scena na koju sam se doslovce smrzla. Krpa sa prijateljima odlazi na utakmicu i tamo se svi zajedno deru „Za dom – spremni“. Ono što me zaprepastilo, je činjenica kako svi oni, tamo zapravo osjećaju najveću pripadnost nečemu. Izvikivanjem te parole. To je ono što ih drži zajedno, to je smisao njihovog života.

Film zaista preporučam svima koji žele osjetiti brutalnost zagrebačke realnosti. Psihološka pozadina filma je fenomenalna. A glumci su se odlično snašli u svojim ulogama.

Ako ste ga gledali, koji su vaši dojmovi? Ako niste, hoćete li?
- 15:11 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 17.04.2009.

Ah što volim...


...izvoditi gnjusobe neprimjerene jednoj mladoj pristojnoj dami. Mislili ste da sam pristojna? Mislili ste da sam dama? Mlada još uvijek jesam.
A sada rušim sve slike o sebi kao ljupkom ženskom biću. Jeste li spremni? Možete li to podnjeti?


UPOZORENJE!
Sadržaj nije preporučljiv za osobe slabijeg želuca, čitanje na vlastitu odgovornost.



Dobro nakon možda malo pretjeranog uvoda, nastavimo lagano. A vi prosudite sami... Jer recimo dotične „gnjusobe“ o kojima ću pričati za mene nisu gnjusne niti najmanje. Ali ako ćemo po bon – tonu, trebalo bi me baciti na Goli otok da tucam kamen.

Riječ je o tome što dolikuje, a što ne. Upravo zbog toga postoji bon – ton. Uče nas od malena da nije pristojno podrigivat za stolom, ne smiješ prdnut da svi čuju jer je to tako fuj, itd.

Ma znate što, to su sve najnormalnije fiziološke potrebe, a meni je tako zanimljivo promatrati ljude kad ih dovedeš u tako neke „odvratne“ situacije.

Dakle, postoji u meni ta jedna, hm ne znam kako bih to nazvala, karakterna crta možda (?) sa pomaknutim smislom za humor. Što će reći da zapravo izvodim stvari koje zabavljaju samo mene. Naravno sve se to događa pred određenim krugom ljudi, pred obitelji, jer oni nemaju izbora, moraju me trpit, he he. A i zapravo njih je najlakše šokirati. I uvijek se iznova čude mojoj „primitivnosti“. Nikako da nauče, he he.

Pa da vam opišem nekoliko tih situacija, toliko osuđivanih od okoline:


Situacija prva

Nevjerojatno mi je kako uvijek najbolju inspiraciju dobijem za stolom dok ručam sa family. Npr. jedemo tortille koje su baš onako savršeno spicy kako ja volim. Znate ono kad vam suze krenu na oči i kad sinusi prorade. E to ja volim i onda usred ručka izjavim: „E idućih par dana će bit veselo na wc-u!“ Moji polude. Kako se ja to razgovaram dok sam za stolom? Pa jesu me tako učili?! Spominjat wc i sve što ide uz to dok se jede njih ubija u pojam. Bilo je naravno i puno eksplicitnijih izjava, ali ne mogu se sad sjetiti. Da ne pričam da su mama i sestra znale ustat od stola budući da su izrazito gadljive. A neću ni spominjat situacije kada bih govorila na što me asocira neka hrana... Znate one hrenovke sa sirom? Ko' kad prišt stisneš curi bijelo van... he he. Jbga, imam bujnu maštu.


Situacija druga

Nema mi većeg gušta nego kad se poslije jela onako pravo muški podrignem na sav glas. Nimalo damski, zar ne? Najdražoj majci se kosa na glavi od toga diže. A ja baš namjerno s još većim guštom. I zatim slijede popratni komentari koje slušam: „Ajme, koje si ti prase!!!! Nikad se nećeš udat s takvim ponašanjem!!!! Kako to tvoji prijatelji trpe?!! Dobro da ih uopće imaš!! ... „ Ma prijatelji nemaju problema s tim, jer samo doma mamu provociram s tim. A uostalom, prijatelji me prihvaćaju takvu kakva jesam, sa podrigivanjem, ili bez njega. I nije mi jasno zašto se podrigivanje doživljava tako negativno? Pa to je naprirodnija stvar. Zamislite samo da ne smijemo kihati jer je neprihvatljivo po bon – ton.


Situacija treća

Dolazim doma, ulazim u dvorište, dva metra prije vrata uzimam zalet i uletavam u kuću. Bacam torbu na pod dnevnog boravka. Trčim uz stepenice, skidam vestu ili jaknu i bacam ju sa strane i cijelo vrijeme se derem: „ Mičiteee mi seee s putaaa... Imaaam proljeeev...“
Naravno, mojima je opet muka, jer 'ko o čemu, ja o sranju. Ali stvarno, presmiješno mi je slušati njihove komentare o tome kako neke stvari trebam zadržati za sebe.


Situacija četvrta

Sjedimo u dnevnom boravku. Gledamo neki film, a ja onako suptilno i slučajno ispustim jednog zvonimira (glasno prdnem za sve one koji ne znaju). Pa kad krenu salve rečenica: „Fuj!! Kaj se ne možeš niti malo kontrolirat??!! Sram te bilo, ti si žensko!!!! ...“
A ja na to sve samo kažem legendarnu rečenicu koju je jedan dedek, u legendarnom filmu "Maršal" redatelja Vinka Brešana, izjavio kada mu je slučajno jedan zvonimir pobjegao: „Skužajte judi, pobiglo mi.“


Situacija je bezbroj. Ali shvatili ste principe mog ponašanja. Ja to zovem strategijom za izludit starce. Misle da imaju neodgojeno derište i lude zbog toga, a ja se tako dobro zabavljam. Imam brojne inspirativne trenutke, ali opet ne treba niti pretjerivat, jer onda bih postala naporna.

Osobno, ništa od navedenog ne smatram gnjusnim. Ali kada netko (u ovom slučaju moja uža familija) kategorizira ove situacije kao odurne, e onda ih ja dodatno potenciram. I naravno, najbitnija je publika kojoj izvodite performanse, jer ako nađete sebi ravnog, nema tu kruhazujo
Ima taj jedan mali vražičak u meni...


I dragi moji? Da čujem komentare? Koliko sam fuuuujj?? Ili možda postoji među vama moja srodna duša?


Post je inspiriran legendarnom pjesmom Vatrogasaca - Biokemijan rapsody
- 00:54 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.04.2009.

Poeta wannabe




Neozbiljna djevojka

Tisuće misli u minuti
Smislih novu mjernu jedinicu
Ajme od toga mi se samo pamet muti
Svašta muči svaku moju moždanu stanicu

Djelujem odsutno dok gledam u daljinu
I čujem riječi drugih ljudi
Svi žele moju blizinu
I govore mi: Daj se probudi!

Ali kako ne shvaćate?
Ja sam sanjar u duši
Misli mi same lete
Ne želim da moj bunar presuši

Zar ne vidite da se igram?
Rob ne mogu niti želim biti
Zar ne vidite da se glupiram?
Dijete u meni stalno vrišti

Na lice stavljam osmijeh
I pjevam pjesme koje me vesele
I ne, to nije grijeh
To je sreća i veselje



Photobucket
- 00:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.04.2009.

Loosing my religion?


Već dugo me određena pitanja potiču na razmišljanje. Ovo je zapravo prvi put da ih stavljam na papir. Ovo je prvi put da razmišljam na glas.

Muči me On/Ona/Ono.

Što je vjera zapravo? Objašnjava ono neobjašnjivo, jel tako? E pa meni u zadnje vrijeme to nije dovoljno dobro objašnjenje. Ne tako davno bilo je toliko 'neobjašnjivih' pojava, a ipak, znanstvenici su ih objasnili. Ono što je prije spadalo u domenu 'izvan naše moći' sada je najnormalnija stvar.

Prema toj logici postoji mogućnost da znanstvenici objasne ono nama neobjašnjivo. Oduvijek me fasciniralo pitanje energije i materije. Jesmo li mi samo energija zarobljena u materiji? Ma sve je moguće kažem vam.

Fascinira me život kao takav. Ta savršena složenost. Ta hrpa procesa koji se odvijaju unutar svake žive jedinke. Većina njih se ne bi samo tako lako odvijala, ali ipak, unutar nas to sve ide sa takvom lakoćom. Toliko termodinamički nepovoljnih rekacija se odvija unutar nas i cijelo vrijeme zapravo prkosimo ravnotežnom stanju prirode. A opet tako lijepo funkcioniramo. Postoji li mogućnost da je to sve samo slučajnost? Naravno da postoji. Teorija vjerojatnosti je jedna divna teorija. Ali opet kao i svaka druga statistička metoda može se prikazati onako kako mi želimo.

Arhitektura života me fascinira. Ta morfološka raznolikost. I jasno mi je da je zaista bio potreban samo taj jedan mali događaj da bi se sve pokrenulo. Slučajnost ili možda ipak ne?

Nekako mi je to previše slučajnosti na jednom mjestu. Ali opet s druge strane, koliko je samo bilo pokušaja i pogrešaka. Svemir je jedno ogromno prostranstvo. Nezamislivo i nepojmljivo našem ograničenom mozgu. Gubim se u tim velikim brojevima. I možda su se baš ovdje, na ovom plavom planetu ti pokušaji odvijali u pravom smjeru.

On koji je živio relativno nedavno i nazivao se sinom Božijim rekao je: „Blago onima koji ne vide a vjeruju, njihovo je kraljevstvo Božje.“

Koja savršena ucjena. Vjeruj u Njega/Nju/Ono i nećeš imati problema. Budi ovca i slijedi stado, nemoj razmišljati, nemoj se pitati. Jer alternativa je grozna. Ne želiš to. A možda je Isus samo imao dobar smisao za PR? Ako ćemo tako, prilično dobro se prodao. Stvar jako lijepo funkcionira već 2000 godina. I ne, ne bogohulim, niti se zezam. Nego samo stavljam sve opcije na stol. Što ako je sve samo dobar marketinški trik?

Ali u prirodi nam je da se pitamo. Znatiželjni smo. Barem ja jesam. I razmišljam i promišljam i možda neću dobiti odgovor tako skoro, ali to me ne spriječava da budem znatiželjna. I ako nas je On/Ona/Ono stvorio/la/o na svoju sliku, zašto bi nas se u startu ograničavalo?

Često govorim da je sve relativno, osim apsolutnih brojeva. I u jednom trenu ti se može sve činiti savršeno logičnim, a opet u drugom trenu ti ništa više ne mora imati smisla. A opet, i logika je ljudska izmišljotina. Jer činjenica je da svi razmišljamo unutar određenih okvira. Jer nama sve mora imati smisla. A možda se naša logika razlikuje od prirodne logike? Možda se razlikuje od logike tog nekog bića koje nas je stvorilo. Ako postoji, naravno.

Cijeli ovaj post je posljedica toga što se trenutno nalazim u situaciji da mogu prihvatiti i postojanje i nepostojanje tog vrhovnog entiteta. Nekako je mom mozgu sasvim prihvatljivo da smo nastali eto tek tako iz puke slučajnosti, a opet s druge strane, jednako tako mogu i prihvatiti da je netko zakuhao tu primordijalnu juhu i eto nakon puno tisuća godina evo i nas.

Naravno moje vjerovanje ili nevjerovanje ne utječe apsolutno nikako na moje ponašanje u svakodnevnom životu. To su samo privatne misli moga mozga (s pravom javnosti). Moralne i etičke norme sam prihvatila, jer ipak sam zoon politikon i nekakvog reda mora biti, a i tako sam miroljubivo stvorenje koje cijeni svaki oblik života. Da se i odlučim za nepostojanje vrhovnog entiteta, ne bih se ponašala kao da poslije nema ničega. Fascinantno mi je koliko postoji vjernika da vjeruju, samo za svaki slučaj. Što ako ipak poslije nečeg ima, pa ću zato biti dobar. To mi je licemjerno.

Nije mi cilj uvrijediti ničija vjerska uvjerenja, niti želim ikoga mijenjati. Jer istinski se divim ljudima sa jakom vjerom. Možda ja nekada u budućnosti budem takva, a možda i ne. Vrijeme će pokazati.

A možda smo mi ipak samo prišt na leđima nekog diva?

Možda, možda, možda...

A vi cijenjena publiko, kakvi su vaši stavovi? Kakva su vaša razmišljanja o vjeri? Smatrate li da sam ja samo jedna zalutala ovca?
- 20:03 - Komentari (21) - Isprintaj - #

subota, 11.04.2009.

Izazvala sam poplavu



Još jedan u nizu mojih destruktivnih bisera. Nije namjerno, stvarno nije namjerno. Nikad nije namjerno. Upravo sam se spremala pisati nešto ozbiljno, da ubijem vrijeme do filma, ali mislim da to sada otpada.

Ovih par dana prije Uskrsa se koristi za manijakalno spremanje po kući. Da se mene pita, vrijeme bih trošila na nešto drugo. Ali budući da sam dio ovog malenog kolektiva koji obitava u ovoj našoj kući, moram na neki način doprinjeti općem čišćenju. No nije mi teško, i tako volim pospremati, imam svoj sustav, kako i što napraviti i srediti. Ne volim kad me se sili, da moram nešto iste sekunde napravit. Polako, napravit ću, nije posao zec da će pobjeć.

I tako sam ja danas spremala gornji kat, tj. hodnik i našu kupaonicu. Na katu postoji još jedna kupaonica od staraca, a ovu koristimo moje dvije sestre i ja. Budući da nas je tri i da praktički svaki dan jedna od nas pere kosu, s vremenom se začepila tuš kada, tj. voda je užasno sporo otjecala. Iako svaki put skupimo sve dlake što ostanu, svejedno se začepilo. I tako sam danas izlila domestos u kadu, onaj za odčepljivanje odvoda. I stavila ga da stoji petnaestak minuta, kao što i piše na uputama. Isprala sam to sve, ali nije baš nešto pretjerano pomoglo, ok voda je nešto brže otjecala, ali nije baš da je bilo neko poboljšanje. Uglavnom, nakon toga sam koristila tu kadu za tuširanje biljaka, pranje nekih gluposti, itd. Uglavnom sve je bilo ok. I prije nekih 45min sam se otišla otuširat. Došla u svoju sobu, sjela za komp, da bi mi sestra uletila u sobu i rekla: „Ubit će te starci, sve je mokro!“ Ja: „Wtf??!!“

Uglavnom, sve je procurilo po stropu u prizemlju. I ajde da je dolje neka bezveze soba, nego je mamina kancelarija (inače mama je knjigovođa i ima kancelariju u sklopu kuće). Uglavnom sve joj je kapalo po papirima, u toj sobi su i dva kompjutera, nadam se da njima neće ništa bit. Za sad sam ubila fax, to je sigurno, jer je poprilična količina vode iscurila na njega.

Nisam namjerno, stvarno nisam, od kud sam mogla znat? Glupi domestos. Da se razumijemo, najrađe bih otvorila dolje ispod kade i izvadila sve van sama iz cijevi, jer znam da je to najbolje rješenje. Ali da sam nešto zeznula stari bi me ubio. A i zadnji put kad je vadio glupe dlake iz odvoda, rekao je da neće više nikad to radit i da pazimo što radimo (on je užasno gadljiv). I najtužnije od svega je što pazimo. Mislim, i ovako ću slušat jezikovu juhu idućih tjedan dana. Već vidim.

Sreća u nesreći je to što su nam došli baka i njezin dečko u goste, pa su svi već pod laganim utjecajem alkohola, ali sutra kad budu malo bolje razmišljali i kada shvate razmjere štete koju sam učinila, bit će veselo.

Jedva čekam dan kada ću živjeti u nekoj svojoj vlastitoj kućici (živjet ću u kući, to znam). I kad izazovem poplavu, bit će to moja poplava u mojoj kući. I ne, neću se živcirati oko toga, jer nije vrijedno živciranja. Ili još bolje imat ću nekoga spretnijeg od mene u dotičnim poslovima da mi to napravi. I neće mu bit problem, ko što je problem mom starom. Jer muka mi je od tog njegovog ponašanja. Jer meni nije problem opeglat njegove košulje , kosit travu u dvorištu, oprat mu auto ako treba, farbat ogradu (to ću ovaj tjedan), ali njemu je problem odčepit jebeni odvod. I sad kad ja zeznem slučajno, nije mu jasno kako sam tako glupa da sam mogla napravit tako nešto. Stvarno ima malo poslova koje on treba napravit, ali i to malo je problem.

I gadi mi se takav način razmišljanja. A nedaj Bože da mu nešto kažem. Odmah sam bezobrazna i kako se ja to razgovaram? Sram me bilo. E pa nisam bezobrazna. Nikada mu ništa nisam opsovala, a mogla sam i imala sam razloga milijun puta. Ali poštujem svoje roditelje i nikada im ne bih tako nešto izgovorila. Nikad nisam ništa rekla bez jakih argumenata. Ali očito istina boli. I sad sam bijesna dok ovo pišem. Jer kad se sjetim svih tih silnih rasprava oko poslova u kući slabo mi dođe. I da, imam svoju sobu, vidjeli ste ju. Živim u velikoj kući. Imam dvorište. Imam psa. Imam stvarno puno više nego dosta ljudi. Ali što će mi to sve kada imam i taj mentalni teror svako malo. Kada živim sa osobom kojoj argumenti ništa ne znače. Kako da ja njemu objasnim da pranje suđa nije posao ispod časti. Svaki posao je častan. I sudoper ti neće otkinut ruke ako ga budeš koristio. Pegla nije divlja zvijer koja će te osakatit ako ju dotakneš...

Ta zatucanost me ubija. Davno sam odustala od bilo kakvih pokušaja da mu objasnim. Ali kada se dogodi ovako nešto, naprosto poludim kada mi krene solit pamet kako sam glupa i nesposobna. madburninmadheadbang

E pa jebi ga stari, ti si mi tata i na tebe sam!!!!!


I da, sretan Uskrs svima vama koji ga slavite. Nadam se da ćete ga provesti u ugodnom i lijepom okruženju.
- 23:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 10.04.2009.

Četiri kuta moje sobe



Neki dan mi je palo na pamet da bih baš mogla staviti par slikica svoje sobe. Uvijek mi je fora vidjeti unutrašnjost tuđih domova, pa ajde da i ja pokažem svoju sobicu. A danas je idealna prilika, jer sam ju sredila uzduž i poprijeko. Inače vlada kreativni nered, knjige su na sve strane i odjeće bude svuda... A i ovako uvijek mogu pogledati post kad mi je soba u neredu i motivirati se za spremanje...


Tu spavam, tu učim, nekad i jedem, tu živim...
(slikano iz sjeverozapadnog, jugozapadnog, jugoistočnog i sjeveroistočnog kuta)



Sjeveroistočni kut

Photobucket


Sjeverozapadni kut

Photobucket


Jugozapadni kut

Photobucket


Jugoistočni kut

Photobucket





p.s. ispričavam se što su slike malo mutne, slikah s mobitelom, a i žurilo mi se
- 20:41 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.04.2009.

...

Konačno ovaj radni dio tjedna ide kraju. Sutra sam još trebala imati fax, ali dogovorili smo se sa profom da nećemo imat predavanja i vježbe, jer dosta ljudi putuje doma. Ja ću dan iskoristit za spremanje po kući. Kao i obično. Kao i svake godine. Kao i svaki put prije blagdana. Već vidim kako će to izgledat. Peri ovo, čisti ono, ribaj tamo, skupljaj prašinu... Nikad kraja. A mama će kao i obično nakuhavat hrane ko u priči bez svake mjere i granica. Al ajde, ženu veseli. Možda i ja napravim neki kolačić, ako se uspijem približit kuhinji. Već znam da mi ne gine rezanje kiselih krastavaca na kockice za francusku...

U utorak je bio kolokvij, koji je prošao stvarno odlično. Baš sam zadovoljna. Pogotovo zato što je bilo poprilično toga, a učila sam samo u ponedjeljak navečer i u utorak. U utorak je bilo zabavno, nakon vježbi Medo i ja smo prvo otišli u sc jest i nakon toga u Botanički vrt. Vrijeme je bilo prekrasno i Botanički je predivan. Stvarno smo se zabavili i glupirali, ali smo sve prošli dva puta. I onda su nas u pol 3 izbacili van. No dobro, taj utorak je stvarno bio dug.

Ne moram ni pričati da sam još uvijek prehlađena, tj. sinusi me još uvijek neumorno zaje*** uzduž i poprijeko. Mama mi je rekla da sam možda alergična na nešto od ovih biljčica kaj sad cvatu. Ali ja kategorički odbijam na takvo što uopće pomisliti. Trenutno postoji velika vjerojatnost da se odlučim za botaniku. I onda da budem jednog dana botaničar, a biljkama se ne mogu približit. E pa ne bi išlo. To mene samo bakterijice neke malo zezaju, baš im je tulum unutra, al već ću ja njih izbacit van. Gamad mala.

Bila sam s Oscarom u šumi, danas popodne kad sam s faxa došla. Obećala sam mu da ćemo ići danas, pa smo i otišli. Bilo je prekrasno. Sve je prolistalo. I kad sam zadnji put bila sve je bilo puno šafrana, a sad su ih zamijenile šumarice. Ma to vam je moja čarobna šuma, kažem vam, baš ima neku posebnu čaroliju. Najradije bih živjela tako negdje u šumi i da ne moram nikada izlaziti van. Ma savršeno. San mi je otići u prašumu i onuda šetati i uživati u tom mirisu šume, bojama, životu te šume. Baš obožavam šume, predivne su mi. Jedva čekam, za kojih dva mjeseca će krenut gljive, pa ću onda svaki dan sa Oscarom gljive tražit (bez brige, berem samo dvije vrste koje jako dobro poznajem).

E da Oscar je danas radio gluposti. Mama je dobila slom živaca, i svjesna sam da je on zapravo danas bio jedna jako velika štetočina, ali tako mi je sladak i ja se stvarno, ali najstvarnije nikako ne mogu naljutit na to crno pseto. Sestra je spremala terasu i onda je izbacila van svog velikog plišanog leoparda imena Đuro i na njega je stavila neke deke i nekakav mali tepih. Oscar je prvo pokušavao Đuru izvući van za šape, ja sam ga gledala, a on me nije vidio i kad me skužio, samo me gledao, onako u stilu 'nisam ja'. Maknula sam se pa je nastavio dalje, al su me onda natjerali da mu oduzmem to veselje, međutim sve sam pokupila osim tepiha, koji mi je slučajno ostao. Otišli smo u šetnju i kad smo se vratili nisam odmah otišla do njega nego sam imala neke stvari za obavit, a kad sam došla imala sam šta za vidjet. Krenuo se zabavljat sa tepihom. Poderao ga je na nekoliko mjesta, a nije prošlo ni 15 minuta. Naravno i to sam mu uzela, jer ne želim puno dvorište ostataka od tepiha, a on je to itekako u stanju napravit. I nije to sve što je danas uništio. Kako je mama prala sve zavjese u kući, još su se zadnje sušile i onda je tu zadnju dohvatio i malo sredio. Napravio je jednu omanju poderotinu. Mama je naravno poludila. Ali ja sam ga probala spasit i rekla da se možda to dogodilo u mašini dok se pralo (događalo se već). Ali rekla je da ga je bila uhvatila na djelu. Stvarno ne znam što mu je, ta faza uništavanja je trajala kojih par mjeseci dok je bio mali i onda je prošlo. Nije valjda da ga je opet uhvatilo, sad pod stare dane.

Ali tko bi se ljutio na njega? Pa pogledajte kak je sladak...cerekcerek

Photobucket
- 22:26 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.04.2009.

Ništa posebno

Negdje tamo od početka tjedna muku mučim sa prehladom. Prvo me grlo počelo boljeti, a onda je prešlo i na sinuse. Konačno ide kraju ta muka, al dosta mi je više. Ima možda par godina kako nisam bila bolesna, i onda u zadnjih 3 mjeseca dva puta. Mislim što je previše je previše.

Kao moram učit, evo sad ću samo što nisam. Beskralježnjaci su na tapeti. Kolokvij je u utorak. A tako je lijepo vrijeme vani.

Ovaj tjedan mi je bio urnebesno smiješan. U srijedu sam cijeli dan provela na faxu, a nisam bila niti na jednom predavanju. Imali smo kojekakve sastanke. Uglavnom da skratim priču, kolegica i ja smo pisale pismo ministru znanosti, obrazovanja i športa. Ispalo je da smo nevjerojatno talentirane. Pisanje pisama političkim riječnikom je veoma zabavno. Najbolje od svega je što nisam u stanju pročitati to pismo i ostati ozbiljna. Toliko smo ga srale. Poanta svega je da ministarstvo treba uplatiti neke pare za pistup fondovima EU pa da bi Hrvatska sudjelovala u razmjeni studenata. Iskreno, jako me čudi što još nije izbio skandal oko toga svega, ali još stigne. Evo vam par rečenica da steknete dojam:

Osim što osigurava bolju budućnost, ovaj projekt studentu produbljuje znanje, omogućava mu da upozna druge kulture i običaje, stekne nove vještine, usavrši jezik i promovira Hrvatsku kao zemlju znanja. Mobilnost studenata kao i nastavnika i administrativnog osoblja, pridonosi cjeloživotnom učenju kojem svi težimo. Nakon trnovitog puta koji smo, kao što se možete prisjetiti, zajedno prošli, smatramo da bi neostvarivanje ovakvog projekta zakinulo studente u njihovom obrazovanju, napredovanju i ostvarivanju vlastitog integriteta.


Uglavnom, mi smo se jako zabavile. A u petak smo imale turu po gradu kad smo išle to predati na Sveučilište i u Ministarstvo. Ministarstvo ima jako lijepu novu zgradu. Preselili su se na Donje Svetice (blizu Vukovarske). Zezale smo se da su to namjerno napravili kad budu novi prosvjedi da nam budu izvan rute. Prije su bili u samom centru grada.

I tak. Idem se družiti sa spužvama, meduzama, metiljima i trakavicama. Zabava za poludit. A vani je tako lijep i sunčan dan. A ovo je bio još jedan u nizu besmislenih postova... Hvala na pozornosti i ugodan dan.zujo


apdejt:
Boli me glava, drži me temperatura, sinusi su u hiperprodukciji određene supstance. Osjećam se ko' da me tramvaj zgazio, ali ne ovaj obični, nego oni tramvaji sa konjima kaj su se vozali po Zagrebu prije. I onda nakon svega toga se još konj na mene posrao. Bljak.cry
- 12:45 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.04.2009.

Samo kreda i ploča


Postoje osobe koje ostave traga u našim životima. Znate, oni kojih ćete se uvijek sjećati, jer su nevjerojatno utjecale na vas.

Ovaj post posvećujem jednom Profesoru. Uskoro će biti godinu dana od njegove smrti. Nije bio star, otišao je puno, puno prerano. I tada se čovjek pita zašto dobri ljudi odlaze prerano?

Predavao mi je na prvoj godini. I nikada neću zaboraviti kada je rekao: „Iz ove predavaone neće izaći niti jedan student koji sve ne razumije.“ Tako je i bilo.

Imao je samo kredu i ploču. I bilo je dovoljno. Gradivo je postupno objašnjavao jednostavno i nevjerojatno razumljivo. Na tim predavanjima se doslovce mogla muha čuti. Slušala sam ih bez daha.

Imao je karizmu. Pod pauzama je žicao cigaretu od studenata. Bio je jedan od nas, nije bio iznad nas.

Učio nas je razmišljati. Naučio nas je sve o GMO hrani i da je ona ista kao i ostala "normalna" hrana. Naučio nas je da nam ne prodaju muda pod bubrege, kao što to često rade. Kada sudjelujem u nekoj raspravi o tome i kada gorljivo zagovaram GMO, sjetim se rečenice koju je rekla jedna kolegica: „Ipak smo mi Profesorova djeca.“

Od svega što je postigao u životu, najponosniji je bio na nagradu koji su mu dodijelili studenti, za najboljeg predavača. Tek kasnije sam saznala da je predavao i održavao sastanke sa studentima poprilično bolestan, do samog kraja, kad je već imao nekoliko metastaza. Pokazao se velikim čovjekom u najtežim trenutcima. Njegovi kolege profesori kažu da se nikada nije žalio, niti kada je bilo najteže. Ostao je dostojanstven do samoga kraja.

Ostat će u sjećanju mnogih. U mom sjećanju sigurno, kao jedan veliki uzor. Ako ikada budem predavala, što mi nije primarni cilj, ali nikad ne znaš gdje te život može odvesti, nadam se da ću biti upola dobra kao Profesor. Jer postavio je granice prilično visoko.

Profesore, bili ste jedinstveni i neponovljivi. Hvala Vam na svemu.

Imate li vi uzore?
- 23:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #