Mama, ja sam gay

Meni su ljudi uistinu fascinantni. Koliko mržnje, koliko energije, koliko svega lošega je uvijek usmjereno prema onome ili onomu koga se ne poznaje. Uvijek smo se bojali nepoznatog, to je valjda po defaultu tako u našem genomu zapisano. Ono što ne razumijemo, kategorično odbacujemo i etiketiramo kao bolesno, loše, krivo ili nepravilno. Svi noviteti su uvijek u početku bili ismijavani i odbacivani. Tek puno puno kasnije nakon što se netko odvažio biti drugačiji je prihvaćen. Možda nije niti dočekao to do kraja svoga života. A većini je jedina želja da budu prihvaćeni u društvu, da se uklope. Društvene smo životinje, htjeli mi to ili ne, ali to je tako.


U kontekstu nepoznatog i etiketiranja započinjem ovu temu. O gay individuama. Nisam stručnjak na tom području (postoji li uopće takva osoba?), ali vidim mnoge loše stvari oko sebe usmjerene protiv ljudi te seksualne orijentacije i iskreno smeta mi. Smeta mi jer iskreno vjerujem da smo svi jednaki, svi želimo isto mjesto pod suncem i svi dišemo isti zrak.


Osoba s kojom sam se ne znam koliko puta već zakačila na tu temu je moja draga majka. Naime, ona tvrdi da je homoseksualnost 'genetički feler', tj. drugim rječima – bolest. Uvijek vodimo iste rasprave, ona sa svojim zatucanim argumentima i iako sluša sve što imam za reći, ne želi me čuti. Meni se diže kosa na glavi od njezinog stava, jer to svakako nije bolest. Bolest je nešto što narušava organizam, to je patološko stanje koje organizmu onemogućava normalno funkcioniranje u bilo kojem pogledu. Homoseksualnost za jedinku nije nikakav problem, ne onemogućava apsolutno ništa, biološki gledano, jedini 'problem' je na razini populacije u smislu smanjenja broja potomaka. Međutim, ne znam kako vama, ali meni se baš ne čini kao da je smanjena reprodukcija postala problem u našoj populaciji.


Homoseksualnost je još uvijek evolucijska zagonetka i još uvijek ne postoji niti jedna teorija koja ju objašnjava. Kako i zašto se razvila, još se ne zna. No činjenica je da postoji. Nije to hir koji namjerno održava na životu 1 – 2% naše populacije (podatak preuzet iz knjige: RAZUM I RAZMNOŽAVANJE [Kako je izbor seksulanih partnera oblikovao ljudsku narav] - autor: Geoffrey Miller; evo linka ovdje). S mog biološkog stajališta, smatram da je tu kombinacija gena i okoline u igri. Naravno, genetička podloga još uvijek nije dokazana, ali bude bila, poprilično sam sigurna u to. No, na kraju krajeva nije ni bitno koji su razlozi, činjenica je da postoji i da je drugačije.


Najdraži argument koji ljudi često upotrebljavaju je da to nije normalno. A jel? A tko od nas ima pravo reći što je normalno, a što nije? Možemo reći da nije uobičajeno, s obzirom da smo uglavnom heteroseksualni, ali i dalje je savršeno normalno – drugačije, ali normalno. Ali mi se bojimo drugačijeg, zar ne? Pa ajmo onda pljuvat po tome.


I sada dolazimo do jednog zanimljivog fenomena, meni teško objašnjivog. Kada netko spomene gay populaciju, svi odmah i automatski zamisle 'dvije smrdljive pederčine' i to je toliko odvratno i fuj da naprosto postane nevjerojatno koliko su ljudi u stanju izgovoriti odvratnih riječi na račun osoba koje niti ne poznaju niti su im što loše napravile. A opet s druge strane, seksualni odnos dvije žene je prihvatljiv, štoviše muške to itekako napaljuje, a da ne pričam koliko je to prisutno u porno industriji. Ali dva muška – bljak. I sada neka meni netko objasni koja je razlika? Isto je muško – muško ili žensko – žensko, sve je to i dalje homoseksualnost. Dobro, jasno je meni – patrijarhalno društvo, macho man, pater familias i slične uobičajene kategorije koje su već stoljećima dio naše kulture, normalno da osjećaju otvoreni napad na svoju muževnost i status u društvu, ali ljudi, pobogu, dajte izađite iz tih zatucanih čahura i glupih kategorija, koje su samo to – kategorije i ništa više.


Naravno tu je i Katolička crkva, sa svojim stavom. Čitala sam neke članke tamo, koji su samo ubrzali ovaj post koji je i tako bio pitanje vremena kada će se dogoditi. Ono što mene plaši je to što jedna takva institucija koja propagira ljubav, dobrotu i toleranciju ima toliko netolerancije u sebi. Možda bi malo trebali promijeniti svoj marketing. No i to je tema za jedan drugi post.


I za kraj, nedavno mi je dobar prijatelj priznao da je gay. U društvu u kojem živimo, ovom našem – balkanskom, nije lako živjeti sa takvom orijentacijom. Zašto bi on izabrao trnje kada bi livadom puno lakše došao do zvijezda? Ali jednostavno ne može protiv sebe jer to nije njegov izbor nego je takav i uostalom, zašto i bi išao protiv sebe? Budući da nikada prije nisam upoznala nekoga tko je gay, sve skupa mi je bilo novo i u početku čudno. Ali veoma kratko je to trajalo. Ja i dalje imam svog dragog prijatelja, kojeg volim samo još i više jer mi je rekao svoju najveću tajnu, koja zapravo ne bi niti trebala biti tajna.

Ljubav nema granica, postoji u mnogo različitih oblika, spaja ljude i čini ih sretnijima i boljim osobama, a sve ostalo su samo tehničke sitnice, zar ne?