Mnogo riječi na jednoj hrpi

Polako se bliži treći mjesec kako nisam slova napisala za svemrežje.

Oni stariji koji su me nekad pratili, a i vi mlađi ako vam se da prekapat moja davno pokopana arhiva, znate/vidite da sam nekada bila puno puno aktivnija. Imala sam tu i tamo koji post zadnjih godinu-dvije, ali to je bilo ili kukanje kako mi fali ovo mjesto ili me nešto moralo dobrano raspizditi da bih došla i obrisala prašinu s ovog mjesta.

Ali što da vam kažem, velike promjene u jednom malom životu su dovele do toga svega.

Uglavnom, pitam se zadnjih dana postoji li određena količina riječi koje možeš izbaciti iz sebe u nekom vremenu i preko toga ne ide? Da, imala sam i ja periode hiperproduktivnosti kada je pisanje u pitanju, što ovdje, što negdje drugdje, ali sve je to nekako bilo uvjetovano nekim faktorima (što rokovima, što moranjima).

Uglavnom, da, pisala sam svakodnevno za jedan portal. To je bila škola. Ne samo pisanje, nego sve skupa. Kad se samo sjetim sebe tamo negdje prije dvije godine (kada sam friško diplomirala) i sada. Srednja, faks... ma da, sve je to super. Ali tek kad upadneš u arenu s lavovima, onda tek vidiš kako stvari zapravo funkcioniraju. A ja sad zapravo vidim da ovaj tekst nema baš neki suvisli tok misli. No dobro.

Da, to svakodnevno pisanje kao da mi je oduzelo riječi. Kao da to više nije bilo to kada sam morala pisati. Nešto što je bio (i zapravo još uvijek jest) moj istinski gušt, postalo je tlaka, obveza. Postalo je posao.

Znam, mnogi ljudi žele svoje hobije pretvoriti u posao i da im onda bude super i cvjetići i leptirići i duga.

Očito ja ne funkcioniram tako. Barem kad je pisanje u pitanju. Jer to mi je uvijek bio hobi, a ne istinska ljubav. Moja istinska ljubav je priroda. Razumijevanje živog svijeta. Odnosa između živih bića.

I tako sam prestala pisati prije tri mjeseca. Spletom različitih okolnosti, život me odnio u neke skroz treće vode. Ali zadnjih dana razmišljam o ovom svom blogu. Otvaram editor, gledam ja njega, gledam on mene. I tko zna, možda smo opet spremni za neka intenzivnija druženja. Onako, kao prije.

Bumo vidli