Nismo dugo čekali. Nisu prošla niti dva mjeseca od kada smo si izabrali Bandića za novog – starog gradonačelnika, a već je krenuo sa svojim genijalnim potezima.

Ovim putem mu želim zahvaliti što će nam uvesti 5264 novih parkirališnih mjesta. Želim mu zahvaliti što će nam to sve skupa masno naplatiti. Želim mu zahvaliti što će proširiti prvu najskuplju zonu, u kojoj auto za samo 14 kuna možeš ostaviti na maksimalno sat vremena. Želim mu zahvaliti što će „uvesti red na zagrebačke prometnice“.

Ironija će me ubit prije ili poslije.

Gade mi se svi skupa. Uvode naplatu na parkirna mjesta, kao da će na taj način uvesti red na prometnice glavnog nam grada. Da, možeš mislit. I dalje ću kao kreten tražiti mjesto za parkiranje i kada ga jedva nađem, još će mi to i naplatiti. Ma genijalno.

Bosna - dio drugi

Dakle, kao što sam obećala, slijedi drugi post o Bosni. Ovdje je glavna tema hrana i ljudi.


Ajmo se prvo dobro najest, a onda ćemo filozofirati o ljudima i načinu života.


Prvo da vas naučim razliku između bureka i pite. I nemojte da vas čujem da pričate krivo.

Znači burek je pita od mesa. I kad se kaže burek uvijek se misli na onaj s mesom. Može se raditi i šareni burek, to bi bilo meso u kombinaciji sa krumpirom. I što se bureka tiče – to bi bilo to. Sve ostalo su pite. Pita može biti od sira (sirnica), od budeve (bundavska), od krumpira (krumpiruša), od zelja (zeljanica), od gljiva... Ma što vam padne na pamet, sve možete staviti u pitu.

Ima jedna dobra poslovica: „Sve su pite pitice, a burek je pitac!“

Volim burek i sve vrste pita. To je savršeno jelo. Najdraža mi je sirnica. A sada slijedi kratki vodič o tome kako napraviti burek ili pitu. U ovom slučaju majka je radila sirnicu.


Zatvorite usta da vam slina ne curi po tastaturi


Prvo se mora zamijesiti tijesto. Standardno – brašno, voda, jaja. Kada se tijesto zamijesi, mora ga se ostaviti 20min do pola sata da se 'odmori'.

Sljedeći korak je razvlačenje tijesta. Kada se to radi treba biti stpljiv i mirne ruke, inače će tijesto biti puno rupa.






Nakon što se tijesto rastegne do željene veličine i debljine, stavlja se smjesa. U ovom slučaju to je bio domaći kravlji sir pomiješan sa jajima.









Zatim se tijesto mota zajedno sa sirom, ovako kako vidite na slikama:









Ovisno kako više volite, tijesto u tepsiju možete slagati na nekoliko načina. U ovom slučaju to je u male krugove, ali može se slagati i drugačije.





Zatim slijedi pečenje. Majka ima peć na drva i njezin burek je bolji nego kada mama radi u pečnici. Jednostavno ta peć daje poseban okus.









Kada je pečeno sa svih strana vadi se van i zalije se sa malo mlijeka.






Zatim se vrh premaže sa domaćim kajmakom.







Umjesto mlijeka i kajmaka, može se zaliti sa vrhnjem u koje se prethodno razmute dva jaja. Tako npr. radimo tu u zagrebu, u nedostatku domaćeg mlijeka i kajmaka.


I na kraju se stavi još par minuta da se fino zapeće.







Zar ne izgleda savršeno?





I njam njam . Jel' netko gladan možda?



Naravno, kakav bi to bio posjet Bosni bez nezaobilaznih ćevapa? Friško pečeni na improviziranom roštilju su najbolji. Pekli smo roštilj kada smo bili u Vrtači.


Savršena hrana i idealan krajolik – može li bolje?










Ajmo dalje. Iduća divota koju vidite na slici je maslenjak. To je tijesto (kao za kruh valjda) punjeno sa mesom i lukom. A kako tek miriši...









I za kraj – što se hrane tiče, još vam pokazujem lepinju sa kajmakom. To je tijesto pečeno na vrućem ulju i može se jesti sa kajmakom ili bilo čime drugim. Ja još volim gore naribati suhog sira kada ga ima. Mmmm...






Naravno ovo nije ni približno sva hrana koju možete naći u Bosni, ali ovo su meni najdraži specijaliteti, pa budući da majka zna što najviše volim, to mi i kuha.


Još samo da spomenem deserte. Osobno ne volim bosanske deserte jer su mi preslatki. Sve što sam do sada probala mi je kao da sam šećer jela sa žlicom. Ajde, eventualno mogu pojesti komadić baklave, ali nakon toga nemam potrebe za saharozom barem tjedan dana. Inače, najpoznatiji deserti, osim baklave su: tulumbe, hurmašice, kadaif, tufahije, rahat lokum...



Nastavimo dalje sa pričom. Do prije par dana nisam pila kavu (ili kahvu kako tamo govore), a majka me uporno nagovarala svaki put kada bih došla, barem da probam. I uspjela je ovaj put. Ugodno sam se iznenadila jer mi se okus nevjerojatno dopao.


Naravno, prije nego sam popila, morala sam slikati svoju prvu šalicu kave.




E a onda sam se lagano navukla. I gdje god bi došla pila bih kavu.


Najpoznatija kafana u Maglaju je Čabrina kafana, a nalazi se praktički ispred džamije Kuršumlije








Naravno da sam morala ući unutra i popila sam odličnu kavu





A onda sam došla u Zagreb i naivno naručila kavu u bircu. Fuj, bljak, odvratno (Neverine, sjetih se tebe i tvog posta o kavi). Naučila sam si sama skuhati kavu (tj. ispeći kavu kako u Bosni kažu), imam onu malu originalnu džezvicu, koju nitko prije nije koristio, a sad je taman meni mjera za jednu odličnu crnu kavu. Sjela sam danas ujutro na terasu (probudila sam se prerano zbog glupog susjeda koji je prije osam počeo nešto brusiti), uzela knjigu, čitala i polagano pijuckala kavu... Koji gušt...



I tako – sve u svemu to bi bilo to što se tiče tih divota. I za kraj moram se osvrnuti na mentalitet i ljude.


Mogla bih sada napisati barem deset stranica na tu temu, ali ograničit ću se na nekoliko rečenica. Generalno su ljudi tamo izrazito topli i srdačni. Možda je to zbog toga što je Maglaj zajedno sa okolnim selima mala zajednica, možda im je to u krvi – ne znam. Volim ići tamo i sviđa mi se njihova opuštenost i ležernost.

No ono što moram komentirati je način života, pogotovo u selu mojih majke i djeda. Žene uglavnom ne rade, nego se brinu za kuću i djecu, dok muževi rade (ili u tvornici ili negdje u šumi vade drva) uglavnom fizičke poslove. Djeca, i muška i ženska, uglavnom nakon što završe srednju školu (bilokakvu strukovnu) se praktički odmah žene. Puno djevojaka već u srednjoj zatrudni, i to nije niti najmanje neobično. Ljudi kao da žele što prije da se djeca osamostale, jako je mali broj onih koji ulažu u djecu kroz obrazovanje, a i malo ih je sa ambicijama za studiranje. Ne znam, vjerojatno je tako zbog načina života, možda je tako na selu...

Dok sam bila tamo čitala sam fenomenalnu knjigu: The Forgotten Revolution: How Science Was Born in 300 BC and Why It Had To Be Reborn (Lucio Russo). Prvo pitanje koje bi mi postavila svaka osoba koja me vidjela sa knjigom u rukama bi bilo: „A jel' učiš?“ Kada bih rekla da ne, onda bi me iznenađeno pitali: „Pa zašto onda čitaš?“ Na moj odgovor da me to zanima i da mi je knjiga izrazito zanimljiva, samo bi me pogledali onako ispod obrva. Takva je situacija u tom selu, možda je u gradu malo bolje, ali čisto sumnjam. To je tamo jednostavno tako. Možda se ja malo previše tome čudim. Ne znam.

Činjenica je to da život tamo duže traje. Da se tamo živi sa kudikamo manje stresa. Pomalo i polako... Sve je tamo laganini... To je jedan drugi svijet. Nadam se da sam vam ga barem malo približila.

Bosna - dio prvi

Kao što sam najavila u prethodnom postu, bila sam na pravom odmoru. Vratila sam se danas i dok su mi dojmovi još svježi želim napisati post i pokazati vam djelić prekrasnog kraja u kojem sam bila.

Bila sam u Maglaju, malom gradiću u srednjoj Bosni. Tamo mi žive djed i majka (majka je zapravo baka, ali u tom kraju se tako oslovljava, to je tamo posebna čast koliko sam shvatila, pa nas je mama naučila od malena da baku tamo zovemo majka, dok ovu baku ovdje u Zagrebu naravno zovemo baka), roditelji od tate.

Obožavam ići tamo. Iako sam se rodila i odrasla u Zagrebu, ne smatram se djetetom asfalta. Jer moj kvart je izvan centra i iako je sada elitni dio Zagreba, kada sam bila mala, ovo je bio divlji zapad. Mislim da je to jedan od razloga zašto toliko volim ići tamo. Osjećam nekakav mir i spokoj. Ne mogu to objasniti. Slažem se da svaki grad ima svoje prednosti, ali ja mislim da bih ja uvenula kada bih morala cijeli svoj život provesti u nekom gradu. To nije za mene. Ja ne pripadam gradu. I zato znam, jednog dana kada se odselim od roditelja, da sigurno neću živjeti u gradu. Nego negdje daleko od gužve i mravinjaka. Jednostavno znam.

No vratimo se natrag glavnoj priči, a ostavimo moje lamentiranje za neki drugi put.

Maglaj – prekrasan je to gradić, a poznat je po tome što je bio geografsko središte bivše Jugoslavije (kada je mama pročitala taj podatak u nekom časopisu dok je bila mlada, nije niti slutila da će se udati za jednog Bosanca iz tog kraja :P). Također je grad poznat po tvornici Natron Maglaj ili kako ju popularno zovu Natronka. Većina stanovništva je zaposlena tamo, a proizvodi se papir i papirnate sirovine. Prije rata tvornica je bila među vodećima na Balkanu, a sada se polako vraćaju na tržište (dugo su je obnavljali, a mislim da je sada konačno gotova sa obnovom), jer su naravno zbog rata prestali sa radom. I moj djed je tamo proveo cijeli radni vijek.


Grad se nalazi na rijeci Bosni.



Pogled sa starog grada na čaršiju




Pogled sa mosta



Kulturno – povijesna baština



Grad ima bogatu povijest. Tražila sam nekakvu knjigu o povijesti grada, no takva još uvijek na žalost ne postoji.


Tvrđava


Tvrđava je iz 13. stoljeća, a ima pet faza razvoja:

1.Župski grad iz 13. i 14. st., s jednom kulom i bedemom koji je zatvarao usko i strmo dvorište. Iz ovog perioda je i cisterna.
2.Feudalni burg iz kraja 14. i početka 15. st. sastoji se od masivne branič – kule kao jezgre i visokih bedema koji su na južnom boku pojačani kulom.
3.U 17. st. burg se pretvara u tvrđavu po artiljerijskoj koncepciji: oborena je branič – kula, sniženi i ojačani bedemi, izgrađena dva manja i nepravilna bastiona, i ojačana kapi – kula. Vjerojatno je u ovoj fazi uređen prilaz sa sjeverne strane.
4.Krajem 17. st. izgrađeni su kazamati, kapi – kula je tada dobila svod i visinu, a vjerojatno su tada ugrađeni i banketi uz istočni bedem.
5.Negdje u početku 18. st. tvrđava je dobila predvorje i obor oko sahat – kule koja je izgrađena još u 17. st.

Danas je to spomenik kulture pod zaštitom države.

(prepisano sa informacijske ploče ispred ulaza u tvrđavu)











Uspon na tvrđavu nije težak, no zbog paklenih vručina (bilo je oko 11h) sam skoro umrla na putu do gore. Doživljaj je bio neponovljiv, naime odmah ispod tvrđave se nalazi najstarija džamija i upravo u 11 sati je hodža učio. Zvukovi arapskih stihova su odzvanjali starim gradom... Ne mogu vam opisati čaroliju koja se osjećala u zraku...



Džamije


Kada sam se spuštala prema čaršiji sa tvrđave, prolazili smo kraj najstarije džamije iz 16. stoljeća, koja se zove još i čaršijska džamija (ima i ime na turskom, ali ne mogu ga se sjetiti). Sestrična koja je bila samnom i koja živi tamo prepoznala je hodžu koji je upravo izlazio iz dvorišta te ga je pitala možemo li ući unutra i pogledati unutrašnjost. Boljeg vodiča nismo mogle naći. Raspitao se o našoj familiji, poznaje nam djeda, a i sjetio se oca moje sestrične (moga strica) koji je poginuo u ratu, te mu je on bio na sahrani.



Najstarija džamija





Unutrašnjost mi je lijepša od unutrašnjosti Jusuf – pašine džamije (Kuršumlije) koja je poznatija.











Hodža nam je posebno svratio pozornost na ulazna vrata, za koje je rekao da su možda najlijepša vrata džamije u ovom dijelu Balkana.



Džamija Kuršumlija ili Jusuf pašina džamija (Jusuf paša Kalavun) je najpoznatija džamija u Maglaju.

Gradnja ove džamije je završena 1560. godine. Po veličini ona je jedna od najvećih bosansko – hercegovačkih jednoprostornih potkupolnih džamija, a po načinu obrade kamena i zidanju Kuršumlija se ubraja među najvrednije. Trijem sofe je po načinu konstruiranja lukova jedinstven u Bosni i Hercegovini. Sofe Kuršumlije džamije u Maglaju u odnosu na sve druge sofe bosansko – hercegovačkih podkupolnih džamija ima najveću arhitektonsku vrijednost i predstavljaju zasebno umjetničko djelo. Munara ima prekrasan vijenac stalaktita koji nosi šerefe. Vrijeme nastajanja ove džamije poklapa se sa djelovanjem škole mimar Sinana, koja nosi obilježja klasične osmanske arhitekture. Danas je to spomenik kulture pod zaštitom države.

(prepisano sa informacijske ploče ispred ulaza u dvorište)





Ova mala kućica ispred džamije služi za pranje mrtvih prije ukopa.








Prije ulaska u svaku džamiju se mora skidati obuća.



















Nova džamija se gradi u novijem dijelu grada, s druge strane mosta. Trebala bi biti gotova do 15.08. kada će biti njezino otvaranje. Tada neću biti tamo, nego ću vjerojatno kako stvari sada stoje uživati na Krku i slaviti rođendan.








Svetište sv. Leopolda





I za kraj moram spomenuti svetište sv. Leopolda koje je izgradila jedna od moralnih vertikala današnjeg društva. Mogli ste nedavno pročitati njegove antologijske izjave na Neverinovom blogu. Na gornjem linku možete vidjeti da tamo negdje u tekstu piše: „U Maglaju je, po povratku s robije i progonstva, izgradio spomenuto svetište Sv. Leopoldu, koje lijepo uređen Leopoldov park s tisućama ruža za hodočasnike“ kao što vidite na slici ispod, ruža ima, ali ih nema tisuće. Možda stotinjak (i to sam puno rekla), jer iako je slikano iz daljine može se vidjeti da nije imao gdje nagurati silne ruže, jer do rijeke Bosne nema ni sto metara. Ovo bi moglo ići pod istraživačko novinarstvo, zar ne?





Saznala sam još neke zanimljivosti iz provjerenih izvora, jer malo je mjesto i svakave pikanterije se znaju, međutim ne želim prljati ovaj lijepi post odurnostima. Ono što me smeta jest to što se spomenuta osoba, zajedno sa većinom te populacije, prave kao da su utjelovljenje morala i etičnosti, a daleko su od Boga i Ljubavi, kao što sam ja daleko od profesionalne karijere plesanja baleta.




Naravno, o gradu bi se moglo još pričati, no mislim da je ovo sasvim dovoljno da dobijete opću sliku o ljepoti ovog mjesta.





Moj tata nije baš iz grada, nego iz jednog od obližnjih sela – Jablanica. Tamo žive i moji majka i djed. Udaljena je od grada nekoliko kilometara.





Ovo je pogled na kuću (lijevo) i štalu (desno), sa stražnje strane. Naime, morala sam ići u vrt pogledati kako odlično napreduje djedov paradajz , pa sam usput i slikala.





U štali se nalazi krava – Breza, koja se treba svaki čas oteliti, a to naravno svi jedva čekamo, jer će biti domaćeg sira (koji moja majka fenomenalno radi ). I svaki put kada bih nazvala mamu, ili kada bi ona nazvala mene, prvo pitanje bi bilo: „Jel se otelila krava?“ Briga nju i za mene i za ostatak familije, bitan je sir .

Jablanica je prekrasno selo, no ono što je meni još lijepše i mjesto gdje se osjećam kao da sam u raju na Zemlji jesu Vrtače. To je mjesto izvan sela i kao što možete vidjeti u brdima.





Ime je dobilo po izgledu, naime to su njive prošarane šumom, pa su valjda zbog nekih asocijacija tako nazvali. Oni iz sela koji tamo imaju zemlju to područje koriste ili za dovlačenje drveta za grijanje, ili za travu (sjeno) ili tamo imaju voćnjake. Moji tamo imaju malu vikendicu i koriste njivu za sjeno, zbog krave. A i imaju nešto šljiva. Uz te šljive me veže jedan smiješan događaj. Prije par godina su tako dobro rodile, i ja sam bila kod majke i djeda nekih tjedan dana, krajem 8. mjeseca, pa sam naravno išla u berbu. Nalaze se na veoma strmom dijelu, bila sam nabrala punu kantu, i nosila sam ih do traktora. Naravno, stala sam na šljivu, poskliznula se i tresnula na zemlju. Svi živi su se smijali skupa samnom (iako mi nije bilo ni najmanje smiješno:), puna kanta šljiva se prosula niz strminu, a i guza mi je bila pošteno plava barem dva tjedna. I dan danas me zezaju svaki put kada odemo tamo.


Teško se tamo dođe, jer je put prilično strm, no djedov legendarni jugić može dobro potegnuti. Sva sreća da je radni vijek proveo kao vozač kamiona i autobusa, pa i u svojoj 72 godini suvereno vlada jugićem, koji je na izmaku snaga. Šteta što mogu prenjeti samo vizualne doživljaje, da tek osjetite miris benzina dok se vozite u njemu...
























Mislim da slike ne trebaju dodatne komentare i da vam je jasno zašto obožavam ići tamo...



Toliko u ovom predugom postu, valjda ste preživjeli. Idući slijedi uskoro (o hrani i ljudima). Nadam se da vas nisam previše zagnjavila, ali htjela sam sve odjednom staviti, zato da dobijete što bolji dojam.

Koliko treba da shvatimo?

Prije teksta kratka obavijest da sam na drugom blogu Nepoznati svijet biologije objavila konačno novi tekst, pa bacite pogled tamo. Jako je zanimljivo i poučno, tema je molekula DNA i sinteza proteina.

Idućih par dana me neće biti, putujem kod bake i djeda u Bosnu, a kada se vratim slijedi jedan lijepi post sa slikama i mojim doživljajima. Pozdrav i uživajte

Konačno zaslužen odmor :)))

Dragi moji koji me čitate, odmah na početku vam se želim pohvaliti kako sam položila 3 ispita u ovom ljetnom ispitnom roku. Jedan je bio srednje težak, a ova druga dva su bila baš opaka. To su mi bili zaostaci sa druge godine, i sada sam konačno i njih rješila. Konačno je kriza iza mene i ponovo sam počela rasturati na faksu. Ne mogu vam opisati koliko sam sretna i zadovoljna. Najradije bih vrištala od sreće, jer rješila sam se nekih strahova koje sam do sada imala, vratilo mi se samopouzdanje i konačno sam opet ona stara ja, samo što sam pametnija i mudrija.

Želim se zahvaliti svima koji su vjerovali u mene i koji su mi govorili da ja to mogu i znam. Stvarno mi je puno značila podrška dragih prijatelja i obitelji. Neki čitaju ovaj blog, a neki ne, no to nije bitno. Neizmjerno mi je drago što je svatko od njih dio mog života. Mogu reći da sam zaista bogata osoba.


Sada slijedi period od nekoliko tjedana intenzivnog i zasluženog odmora. Zadnjih mjesec i više dana nisam se micala od knjige, a sada slijedi uživancija.

Uskoro će slijediti novi post na mom drugom blogu, nisam stigla prije.

Imam četiri knjige koje planiram pročitati i jedva čekam. Prva već danas dolazi na red, svaki dan sam ju gledala, stoji mi na polici iznad kreveta i jedva sam se suzdržavala da ju ne uhvatim čitati. Ali sada ne stoji ništa na putu između mene i knjige.

Veselim se što ću se konačno moći intenzivno posvetiti spremanju po kući. S obzirom na konstantnu okupaciju faksom, bila sam oslobođena svih kućanskih poslova. Situacija se sada mijenja, i konačno ću moći sva sretna i bez imalo grižnje savjesti „gubiti“ vrijeme na spremanje i čišćenje. Jer obožavam kućanske poslove, baš me to veseli (sve osim pranja suđa koje ne mogu podnijeti, ali dobro, preživjet ću).

Također imam hrpu posla oko kuće, moram srediti travnjak, ruže, cvijeće. Koji gušt, jedva čekam. Obožavam raditi po vrtu, to će biti odmor za dušu.

Obećala sam frendici uloviti bube, jer mora napraviti zbirku od 50 kornjaša. Inače studira agronomiju. Tome se isto veselim. Budem svaki dan sa svojom zvijeri išla u šumu, pa ćemo tražiti gljive ako ih ima (iako je već kasno za vrganje) i naravno bubetine kojekakve. Divota.

Ovaj vikend mi dolazi stric iz Švedske. Baš se veselim, prezakon mi je. Jedan mi je od najdražih članova familije (uz ujaka, ujnu i bratiće naravno). Sestra i ja smo se dogovorile da ćemo ga nagovoriti da odemo do Plitvičkih jezera zajedno, budući da nikada nismo bile, a on je uvijek za neku akciju, tako da je to već praktički rješena stvar.

Budući da ove godine najvjerojatnije neću ići na more na neko duže vrijeme, idem kod bake i djeda u Bosnu. To će biti prava uživancije, tako se veselim jer znam da će me paziti i maziti. A i hrana je fenomenalna. Burek, pite ovakve, onakve... Joj, njam njam. A da ne pričam da mi je njihov mentalitet genijalan. Polako, sve je polako.

I tako, bit će ovo zanimljivo ljeto, a počinje već sutra odlaskom u Petrinjsku, istekla mi osobna. Nema zabavnijeg nego kada u ljetnim mjesecima moraš vadit dokumente. No, sve su to slatke muke, nakon što sam odradila na faksu sve planirano.

I onda nakon napunjenih baterija slijedi nova tura učenja, tamo negdje nakon 10.08. No sada imam osjećaj kao da nema toga što ne mogu napraviti. Predobar osjećaj. Zapravo se veselim novom učenju i novim položenim ispitima.

Nadam se da vas nisam previše zagnjavila. S obzirom da ću imati prilično slobodnog vremena, vjerojatno će me hvatati i inspiracija za tekstove pa ću i pisati ko luda. A možda i ne. vidjet ćemo.

Sve u svemu, toliko od mene zasada. Budite mi dobri

Sitna duša

Pisanje ima terapeutski učinak na mene. I sada, kada sam detektirala uzrok sivog oblaka koji se nadvio nad mene ovog toplog poslijepodneva, mogu ga izbaciti van. Pustiti ga neka ide u život, maknuti ga od mene i na taj način ga oslabiti. I neka zaklanja Sunce nekome drugome. Jer ja volim svoje Sunce. I želim ga gledati što je moguće više.

Iako mi je gužva ubitačna i učim ko luda danas cijeli dan, kao i zadnjih dana, i rekla sam sama sebi da neću pisati novi post do četvrtka, kao što rekoh, moram izbaciti negativnost iz sebe, da bih mogla dalje. Stoga ovo vrijeme koje ću potrošiti za ispisivanje idućih redaka smatram kao pomoć u učenju.

Dakle krenimo od početka. Bila sam danas na faxu, išla sam učiti zbirku iz beskralježnjaka (za sve neupućene, to je zbirka od 327 prepariranih vrsta beskralježnjaka koje moram naučiti napamet i moram znati prepoznati u sklopu tog ispita, naporno, neki će reći i nepotrebno, znam, ali što se mora - mora se). Odlučila sam danas na fax i natrag javnim prijevozom, s obzirom na gužvu u gradu i toplotni udar i problematiku sa parkiranjem i preskupim naplaćivanjem istoga, bus i tramvaj su idealno rješenje.

Nemam ništa protiv javnog prijevoza, dapače, koristim ga kada stignem. Međutim, kvart u kojem živim je selo. Doslovce. Svi sve znaju. I vjerojatnost da ću sresti nekoga poznatog je vrlo velika. Volim pričati s ljudima i volim kada sretnem nekoga poznatog, međutim uvijek postoje iznimke. Kada sam išla na fax, nije bilo nikoga poznatog. No kada sam se vraćala, priča je bila potpuno drugačija.

Osoba koju sam srela, tj. ta osoba je srela mene, je od moje ujne tata. Dakle, nismo u nikakvom krvnom srodstvu, ali na neki način je familija (iako ga ja ne smatram dijelom svoje familije).

Prvo što mi je diglo tlak je bila sljedeća situacija: Stojim na stanici i vidim bus kako iskrcava putnike i uskoro treba doći na stanicu. Vadim novčanik i iz njega uzimam pokaz. Zatvaram ga, kada netko gura ruku prema meni i hvata mi novčanik. Instinktivno ga primam još čvršće i okrećem se prema toj osobi sa namjerom da ju pitam: „Koji ti je k****???“ No u zadnji tren se zaustavljam, s obzirom da shvaćam da je to 'samo' šala ujninog oca. Neslana šala, s obzirom na to da si nismo dobri, niti ga vidim svaki dan, niti se s njim družim. Doslovce tog čovjeka vidim jednom u 6 mjeseci. Pristojno pozdravim, a ako se eto slučajno nađemo na nekoj fešti zajedno, onda pristojno razgovaram. I to je sve s moje strane. Jer čovjek mi nije simpatičan iz raznih objektivnih razloga, a i zbog ponašanja koje se meni ne sviđa. No ne želim sada ulaziti u detalje. Da mi netko od mojih prijatelja uleti sa takvom forom, mislim da bi pobrao šamar. Onako instinktivno. No mojim prijateljima ne bi pale na pamet takve infantilne gluposti. To je činjenica.

I nakon tog šoka, spremam novčanik u torbu, dok mi on govori kako trebam bolje čuvat novce, na što ja kroz zube sa zavidnom samokontrolom odgovaram da i tako nisam imala nešto puno novaca i ne bi bila tragedija. Što je naravno laž, jer imam nekih 400 ili 500kn u novčaniku, no on to ne mora znati.

Sjedamo u bus, i naravno ne mogu otići negdje sama sjesti, nego preko puta te osobe. I krenu standardna pitanja o faxu. I sad on mene pita kako sam sa ispitima, i ja naravno pričam standardno kako ide to sve skupa. I pita on mene koja sam godina, a ja odgovaram da sam treća, ali uspio je iz mene izvući da će to trajati malo duže (ne znam muljat jbga). A on onako odgovara, sa nekim samozadovoljnim prizvukom: „Aha, znači ne ide sve po špagici i kako bi trebalo.“

Taj ton, taj pogled u očima, ta neka njegova samozadovoljština mi je toliko digla tlak. Doveo me u situaciju u kojoj ja moram opravdavati svoje razloge zašto studiram duže.

Imam svoje razloge, i meni su i više nego dovoljni. Kada i završim fax, ako se diplomski ne oduži previše neću još imati 24 godine. Koliko ljudi može reći da će završiti fax sa nepune 24 godine?

I trebala bih biti pametnija. I ne dozvoliti da mi takve stvari utječu na raspoloženje, međutim ovaj put je jednostavno bilo jače od mene. Jer nevjerojatno je kako ljudi samo traže grešku u koracima na koju se mogu pozivati. Samo gledaju kada ćeš krivo stati da na tebe skoče kao hijene i da te dokrajče.

Kako mi je to odurno i odvratno. Naprosto mi se gadi. Ne osuđujem druge ljude, veselim se svakom uspjehu drugih ljudi iz moje okoline. Jer nisam zavidna, nemam zašto biti. Sve što želim i sve što hoću uglavnom i imam, a ako nemam trudim se vlastitim snagama da ostvarim željeno. Sve što sam postigla, a mislim da sam postigla puno, postigla sam sama. Vlastitim mozgom i trudom. I nemam potrebu derati se na sav glas da to svi znaju i čuju.

I sada bih mogla o (ne)uspjesima dotičnog gospodina. Međutim, to nije moj stil. Niti mi pada na pamet spuštati se na njegovu razinu. Jer on mi nije mjerilo. Apsolutno nikakvo. A i kristalno mi je jasno zašto mi se nalazi nisko u očima. Upravo zbog ovakvih situacija. On je tipičan primjer sitne duše.

I naravno, razgovor tu nije stao, jer ipak izlazim na zadnjoj stanici autobusa, tako da je tih desetak minuta trajalo kao čitava vjećnost.

Dalje je krenulo ispitivanje (po ne znam koji put s njegove strane, jer tih dva puta godišnje šta ga sretnem me svaki put isto pita) što ću raditi kada završim, tj. hoće li biti posla za mene?

Osobno, uopće ne sumnjam u to da ću naći neki posao koji ću voljeti i s kojim ću biti sretna. Jednostavno se oko toga ne brinem, niti želim trošiti energiju na to. Jer jednostavno osjećam da će sve biti ok. I točka. A kao što i svima uvijek kažem (kada im želim začepiti usta), uvijek mogu raditi kod mame (koja se bavi ekonomijom), tako da za onoga koji želi raditi uvijek postoje rješenja.

Na to je on meni, kao i uvijek krenuo govoriti kako sam ja odmah trebala na ekonomiju. Da ovako gubim vrijeme, i da mi je mamin posao blizu (mama ima svoj ured u sklopu kuće). I da ne bi morala daleko putovati... Blabla.

Na to sam ja naravno odgovorila da sam išla studirati ono što volim i što želim, pa makar ne našla posao kasnije, morala sam probati, jer ne želim se cijeli život pitati što bi bilo kad bi bilo. I sretna sam zbog svog izbora i ne žalim niti sekunde, bez obzira na sve. A i da radim kod mame, i tako ne bih živjela s njima, jer niti moje sestre i ja mislimo živjeti sa starcima niti oni žele da mi živimo s njima. I točka. To jednostavno tako ne ide. Ne pada mi na pamet.

E na to je on meni svašta rekao. Da šta ja mislim da je život tako lagan, da se ne mogu samo tako odseliti, da nije to sve samo tako jednostavno, da mi plaća neće biti dovoljna, ako i nađem posao, blablabla... Da se jedino mogu udati za nekoga i odseliti se samo ako on ima negdje nešto, pa tako mogu živjeti kod njega, sve ostalo je jako teško, kenj kenj kenj...

Naravno, ne moram niti spominjati da se divim svojoj samokontroli. Samo sam mu smireno i nasmijano rekla: „Tko želi, nađe način.“ I zaista to mislim. A on mi je na to rekao: „Sjetit ćeš se ti mene i mojih riječi.“ Hvala nebesima stigli smo do zadnje stanice i razgovor je tu završio, na moje zadovoljstvo, a za njega me nije briga.

Taj njegov zatucan i primitivan stav mi je digao tlak do nebesa. Jer smatram da svojim trudom mogu postići sve što želim. I mislim da sam dovoljno sposobna da si osiguram normalan i pristojan život. Jer ono što sam ja osjetila u njegovim riječima i rečenicama je kao neka zavist zbog svega što postižemo i moja obitelj i ja. Jer u mjerilima moje šire familije (dakle i onog dijela koji mi je u krvnom srodstvu i onog dijela koji mi nije u krvnom srodstvu), smo daleko najuspješniji, bez imalo lažne skromnosti. Moji roditelji su sve postigli isključivo svojim trudom i krvavim radom. A postigli su puno. Oni su moj uzor. I ako su mogli oni, definitivno mogu i ja. No njihovim najvećim uspjehom smatram itekako uspješan odgoj mojih sestara i mene. Jer moje sestre i ja smo također, bez imalo lažne skromnosti, daleko najuspješnije, od sve bliže i daljnje familije, u smislu školovanja. Amy i ja smo uspješno završile Klasičnu gimnaziju i sada uspješno studiramo, Lili je završila prvi razred i rastura tamo, mala je genijalka, a i ne sumnjam niti najmanje da će upisati fax koji god bude željela (trenutno je to arhitektura, no vidjet ćemo još).

I sada bi možda pomislili kao da se opravdavam, no ne nije stvar u tome. Ne opravdavam se nikome. Nego jednostavno se ne mogu načuditi ljudskoj zlobi. Cijelo poslijepodne sam provela razmišljajući o tome svemu. I ne mogu naći racionalnog objašnjenja.

Zašto su ljudi zavidni?

Kuda idu divlje svinje?

Uče nas da promatramo svijet oko sebe. I zaista, promatram ga. Gledam sada ovu situaciju koja nas je zadesila. Iako možda nije dobro reći da nas je zadesila ova situacija, mislim da smo se sami u nju doveli.

Ne mogu reći da me politika ne zanima. Kada bih se barem mogla tako postaviti prema toj situaciji. Blažena indiferentnost i flegmatizam. E ova ptica drugačije leti. Čovjek sam i živim u (nazovimo) uređenom društvu. Kako me ne bi moglo zanimati ono što drugi rade u moje ime? Jer političari su predstavnici naroda i oni u ime naroda odlučuju. A ja sam dio naroda. Ergo, mora me zanimati, jer o mojoj guzici se radi.

Ne želim ulaziti u razloge zbog kojih je sad već bivši premijer otišao sa svoje pozicije, da je neodgovorno – jest, ali s obzirom da živimo na Balkanu, više me ništa ne čudi. No nije li upravo to grozno? Da smo navikli na svakakva sranja koja nam podvaljuju. Kao da smo orvelovske ovce i jedino što znamo je jesti travu i blejat. I sve pod izgovorom, ah ovo je Balkan, ah šta ćeš, oni imaju vlast pa mogu.

No, ono što daje legitimitet svakoj vlasti, pa tako i ovoj našoj nesretnoj, jest činjenica da ju bira narod. Dakle, narod stoji iza vlasti. I prema svakoj logici (aristotelovskoj, zdravoseljačkoj, dječijoj, znanstvenoj, nije bitno) vlast je ovdje da služi narodu. Kad kažem služi, to znači osluškuje puls nacije i pokušava maksimalno pomoći svima.

No kod nas su lončići pobrkani. Neki su čak i polupani.


I što sad?


Uljuljkani u lažni osjećaj sigurnosti, lagano gubimo tlo pod nogama. Tržište je pred kolapsom. Gospodarstvo se lagano urušava. Turistička sezona će doživjeti veliki debakl. A ni klima nas više ne sluša. Ima li boljeg trenutka da i atmosfera podivlja? Dakle slijedi veeeliki bum, koji će nam odzvanjat u ušima još dugo vremena. I situacija je ozbiljna. I svatko ozbiljan bi se ozbiljno primio posla, no naša sadašnja premjerka to uspoređuje sa krumpir salatom. Neki će reći da je to simpatično, no ja vas pitam, nismo li trebali prerasti taj „simpatični“ način komunikacije i ipak se ozbiljno postaviti prema problemu?

Neki dan sam čitala jedan članak u kojem jedan američki novinar, Washington posta čini mi se, komentira stanje u našoj zemljici. I rečenica kojom je tako lijepo sve opisao išla je ovako: „Neke države imaju mafiju, hrvatska mafija ima državu.“ Tako prikladno, zar ne?

Gledam ja tako izravni prijenos sa sjednice Sabora. I opet se svako malo svađam sa televizorom. Gledam kako mi vrijeđaju inteligenciju. Gledam toliku količinu gluposti, i pitam se: „Tko je tu lud?“. Gledam njih tamo, novu ekipicu koja nam je postala nova Vlada, i izgledaju mi kao jadnici na optuženičkoj klupi, koji već znaju da će biti osuđeni i čekaju smrt, možda vješanjem, da i narod vidi. Bilo bi prikladno.

Stalno se pitam, kada ćemo već jednom reći dosta? Kada ćemo prestati biti ovce i pokazati zube? Kada ćemo reći da nas ne mogu jebati u zdrav mozak? Kada?

Svatko kaže: „Ah šta ja mogu promijeniti, ja sam nebitan u cijeloj priči.“ Sa takvim stavom, naravno da ne možeš ništa promijeniti. Tko je ikada išta postigao sa stavom gubitnika?

I bila sam u dvojbi, želim li se nastaviti boriti za studentska prava ili ne? I bila sam vrlo blizu odluke da pustim sve. Jer sam umorna već od svega. Međutim, sada shvaćam da neću to pustiti samo tako. Moja vlastita priroda mi ne da. Jer iako je moj doprinos zaista malen i skroman, veći je od većine ljudi u ovoj državi.

I možda ću jednog dana za pedeset godina biti dosadna svojoj djeci i unucima kada im budem pričala priče kao što to bake i djedovi rade: „Ah, kada sam ja bila mlada i dok sam studirala, pa sam se borila i prosvjedovala...“ Ali znate što, barem ću imati što pričati. Jer neki prožive cijeli život, a nisu se makli s mjesta. Kakav je to život, pitam se ja?

Nije li bolje pasti u borbi, ali barem znati da si probao, i na taj način si čist sam pred sobom, nego biti bezličan i bez onog žara u sebi, sa spoznajom da možeš nešto učiniti, ali nećeš, jer je tako lakše.

U životu uvijek postoje dva puta. Postoji staza i postoji šuma. Staza je dosadna, predvidljiva. Šuma je svemir za sebe. I nije li zanimljivije hodati šumom, daleko od svih staza i otkrivati nove stvari i istinski uživati. Osobno, uvijek ću odabrati šumu.

I za kraj, kakve veze ovaj post ima sa naslovom. Apsolutno nikakve. Međutim, ta rečenica mi je prva pala na pamet kada sam čula da će izvijesni I.S. odstupiti sa svoje dužnosti. I zaista, ako smo mi orvelovske ovce, kuda onda idu naše orvelovske svinje?

Srednjoškolski biseri + obavijest

Jedan od prije...

prvi dio posta napisan je 15.04.'09.

Ovaj literarni pokušaj bi se mogao shvatiti kao logični nastavak prethodnog posta (a prethodni post u trenutku kada sam ovo pisala bio je Loosing my religion?). Naime, nešto mi se svašta motalo po glavi i nikako se nisam mogla sjetiti teksta iz latinskog koji sam imala na usmenome na maturi. A budući da sam u srednjoj bila mala štreberica, sve te tekstove imam spremljene u kompjuteru. Znam da je bio Ciceron i znam da je bila neka filozofija o smrti u pitanju.

Evo dakle i tog malog tekstića iz Tuskulanijskih rasprava: